Šangaju treba prostora za mlade
U mesnoj zajednici Šangaj planiraju da organizuju zborove na kojima će građani moći da ukažu na to šta je Šangaju potrebno, kakvi ih problemi muče, šta im nedostaje, ali i da istaknu ono što je dobro.
Kako kaže referentkinja u MZ Šangaj Slavica Petrović, na osnovu onoga šta bude izneseno na tim skupovima, a u sladu s mogućnostima, biće usmeravane aktivnosti koje treba da poboljšaju kvalitet života u tom delu grada.
– Planiramo dosta akcija koje će Šangaj učiniti još lepšim mestom za život – kaže Slavica Petrović. – Između prostorija Mesne zajednice i vrtića bi trebalo da se napravi parkić, kao i da se konačno sredi fudbalsko igralište, da deca imaju gde da se igraju. Pored toga, obnovljeni su rekviziti na dečjem igralištu u vrtiću „Duga”, u školi je izbetoniran košarkaški teren, a Grad finasira izgradnju školske sale, koja je u toku i trebalo bi da bude gotova do 2018. godine. Radiće se i ulična rasveta, koju će takođe finansirati Grad.
Po njenim rečima, Šangaj je mirno mesto, s oko 1.800 stanovnika, od kojih je deset odsto romske nacionalnosti. Komšije se, kaže, slažu, a prazne i napuštene kuće nisu čest prizor. Život u Šagaju, po njoj, dobro funkcioniše, a prošle nedelje, kada je pukla vodovodna cev i izbila havarija, ekipe „Vodovoda” su priskočile u pomoć i šteta je brzo sanirana. Iako Šangajci imaju osnovno za život – apoteku, poštu, školu, vrtić, kao i prvu romsku biblioteku, odnosno ogranak Gradske biblioteke nazvan po „ocu romske pismenosti” Trifunu Dimiću, Slavica Petrović napominje da je potrebno više prostora i sadržaja za decu i mlade, za igru ili treninge, uz napomenu da će se lokalne vlasti truditi da obezbede mogućost treniranja nekog sporta, kao što je to bio slučaj i prethodnih godina.
Kažu da je ranije, još početkom prošlog veka, postojala kafana, tačnije birtija, na Dunavu, koja se zvala „Šangaj” i bila je dobro znana. Kada bi se govorilo o tom delu grada, tada poznatom kao Vrbak, obavezno bi išla sintagma „Kod Šangaja”. Tako i ostade naziv tog prigradskog naselja, koje je nastalo kao privremeno, a ostalo i danas na mestu nekadašnje kafane. Zanimljiv je i podatak da je između dva svetska rata naselje bilo poznato i kao „Brančićevo naselje”, po vlasniku pomenute kafane, Tihomiru Brančiću.
S njom se slaže i rođeni Šangajac, Ramadan, koji kaže da je u tom naselju vidan nedostatak mesta na kojima bi se mališani zabavljali, kao i lokala za one malo starije. On je ukazao i na to da u celom Šangaju nema nijedne pekare te se hleb kupuje u prodavnicama, koje su, po njegovom mišljenju, mahom skupe.
– Ima radnji, ali su cene „naduvane” – kaže Ramadan. – Ako nešto u gradu košta dva dinara, ovde je tri ili četiri. Hteo – ne hteo, moraš da uzmeš!
D. Ristić