Rit i močvaru zamenilo novosadsko naselje
Možda stanovnici Slane bare ne mogu da se slože u vezi sa severnom granicom naselja koje se pod imenom Bivaljoš pominjalo još pre petnaestak vekova jer dilema da li je reč o Zelengorskoj ili Ulici Paje Radosavljevića kanda još ni danas nije razrešena, ali će se većini Slanobaraca koža naježiti, a lice namrštiti, ako ih poistovetite s Klisom ili Vidovdanskim naseljem, komšijskim delovima koje mnogi sve češće trpaju u isti koš.
Pomenuto Vidovdansko naselje bilo bi južna granica Slane bare, a Klisa sverozapadna, dok je na istočnoj strani oivičena Velikim ritom i Malim Beogradom.
Nekada je na tom lokalitetu bila močvara, rit, po čemu je naselje nazvano. Uprkos tome što se i danas mogu čuti priče o „prevrnutoj lađi koja je prenosila so”, ustanovljeno je da na tom delu plovnih dunavskih rukavaca nikada nije bilo. Pomenuti Bivaljoš bio je, u stvari, pustara, čiji su vrbaci i šipražje, šume i močvarni teren, bili idealna staništa za brojne životinjske vrste i bogat riblji fond.
Sveštenik Branko Ćurčin u knjizi „Slana bara nekad i sad” iz 2002. godine, navodi da je kanal Mali Stapar – Novi Sad, iskopan 1874. godine, zapravo podelio nekadašnju Slanu baru na dva dela: manji na desnoj obali i veći na levoj, čiji se prostor danas zvanično naziva naseljem Slana bara.
U „Enciklopediji Novog Sada” dr Dušana Popova navodi se da su prvi stanovnici Slane bare bili rumunski Romi, poznatiji kao koritari. Kada je raskrčena njihova prva naseobina, šuma nadomak Budisave, bili su prinuđeni na to da se presele i odabrali su lokaciju današnje Slane bare. To nisu učinili slučajno. Naprotiv, obilje vrbaka i bagremovih stabala duž Kanala olakšavalo im je pronalazak pogodnog materijala za obradu i izradu predmeta za domaćinstvo, po čemu su i dobili ime.
Ako zanemarimo krčme, prvu kuću na Slanoj bari izgradio je početkom prošlog veka Kornelije Dokić, da bi dve decenije kasnije Uprava grada Novog Sada odlučila da siromnašnim porodicama, dodatno pogođenim strahotama Velikog rata, podeli placeve. Spram sveca i tropar, kaže izreka, te su i kuće od najčešće dve prostorije građene od naboja i prekrivane trskom. Obilne vode često su izazivale poplave pa je teren, kad god je bila prilika, nasipan zemljom.
Most preko Kanala u sastavu Međunarodnog puta, čija je gradnja završena 1938. godine, olakšao je vezu meštana tog naselja s gradskim jezgrom, a uoči Drugog svetskog rata, uz sve češću gradnju, i prve ulice počele su da dobijaju obrise. Pekara „Paun”, recimo, datira još iz tih vremena, a otvorio ju je Mihailo Rašić, koji je tu stigao „čak” iz Beograda.
Mesna slava Slane bare je Petrovdan, a slavi se od 12. jula 1939. godine, kada je u naselju otkriven tri metra visok krst u znak sećanja na osnivanje naselja. Sredinom 2000-ih završena je i pravoslavna crkva, Hram Vaznesenja Gospodnjeg, koju posećuju i vernici okolnih naselja.
Nekada je Slana bara imala FK „Jadran”, a danas ima „Proleter”, koji se uspešno takmiči u Prvoj ligi, ne krijući ambicije da uskoro zaigra i u najkvalitetnijoj, Superligi Srbije. Kada je o sportu reč, svakako treba istaći i moderan sportski centar „Slana bara” u kojem igraju rukometaši „Vojvodine”, treniraju vaterpolisti, a bazen rado koriste i stanovnici obližnjih naselja.
U tom delu Novog Sada na prvi pogled su primetne brojne asfaltirane ulice, na čemu je najveći deo stanovnika zahvalan, iako ima i onih koje još uvek „čekaju na red”. Kuće se grade svakodnevno, pa slobodnih placeva takoreći više i nema, a Slana bara je, poput Klise i Vidovdanskog naselja, još uvek „pošteđena” visoke gradnje, što većina ovdašnjih stanovnika pozdravlja, mada smo se uverili u to da ima i onih koji žele urbanije mesto za život.
S. Savić
Foto: Arhiva Dnevnika