Na komšijskom divanu kod Srđana Đilasa u Zemlji čuda
– Za mene biti dobar komšija znači ne ugrožavati druge – kaže Srđan Đilas, vlasnik telepske „Zemlje čuda”, adrenalinskog parka koji ne razvija samo motoriku već i toleranciju, samopouzdanje, ljubav prema prirodi, ali i porodičnim odnosima kakve su imale generacije iz sedamdesetih godina prošlog veka na Novom naselju, gde je bezbrižno odrastao naš sagovornik, sećajući se s nostalgijom čuvenog bunkera prema Detelinari, vožnje na stiroporima i bazanja po gradilištima kvarta u nastajanju.
I pre nego što je počeo razgovor s njim na tu temu, identičan stav potvrdio je prvi sused u Ulici Ćirila i Metodija, gde se nalazi taj jedinstveni prostor, rekavši da uživa da sedi u dvorišnoj bašti slušajući „cvrkut dece dok se igraju”. Vođenje parka, ali i organizacija raznoraznih društvenih događaja, Đilasa je dovela do fantastičnih, mahom nepoznatih sugrađana sa specifičnim hobijima i veštinama, i to uvek preko ličnih kontakata. Među njima su ljubitelji lego kocaka, koji od plastičnih elemenata grade neviđene kreacije, komšija s Telepa što pravi kutije za igru „Escape room”, pa i pokojni Bane Bošković, slikar-izvođač u Srpskom narodnom pozorištu, koji je ukrasio i objekat „Zemlje čuda”, pokazavši šta sve mogu dve ruke i jedan moler-pomoćnik.
– Od „Pikanterija”, koje u našoj bašti okupe tridesetak izlagača sopstvenih rukotvorina, uglavnom žena, napravili smo malu feštu, uz di-yeja, decu, hor ili orkestar – dodaje on, ističući da su u prvom planu, ispred prodaje, druženje i dobra energija. – Telep nema incijative kakve imaju urbaniji kvartovi. Možda je prejako reći da smo izrasli u kulturni centar, ali možemo se i tako nazvati jer mešamo različite delatnosti i spajamo ljude raznolikih afiniteta. Ne borimo se da promenimo ceo svet jer znamo da ćemo tu bitku izgubiti, ali bar komšijski i novosadski milje polako menjamo i doprinosimo koliko možemo.
Jedan od razloga za okupljanje svakako je Klikerijada, koja privuče više od sto mališana, a zahvaljujući prijateljima-sponzorima, ne plaćaju bilo kakve kotizacije. Štaviše, svi bivaju nagrađeni, makar sladoledom, dok za najuspešnije budu obezbeđeni korisni pokloni, kao što su časovi u školi stranih jezika, treninzi, bicikli, ranci i slično. Vrata Adrenalin parka uvek su širom otvorena za posebne kategorije dece i mladih, posebno iz Škole „Milan Petrović”. Saradnja je ostvarena i s DIF-om, čiji im studenti treće godine dolaze u martu, radi predmeta „Aktivnosti u prirodi”. Odatle i regrutuju nove zainteresovane za posao tokom letnje sezone jer je to akademcima prilika da praktično nauče šta znači rad s ljudima kao vrsta usluge, bezbednosne procedure i, što je najvažnije, menayerski posao u vezi s organizovanjem događaja.
Iako je Đilas prilično stariji od momaka iz Udruženja „Novo kulturno naselje”, vrlo lako su se prepoznali u sličnim inicijativama i društveno odgovornim akcijama čija je misija promena svesti nabolje.
– Živi smo već šest godina, poput NKN-a. Vrlo rado podržimo svaku njihovu akciju, ne samo time što šaljemo ljudstvo nego i što razglašavamo, a, ako treba, pomognemo materijalno i fizički. Stariji nemaju toliko ideja i energije, dok mlađima uvek nedostaje novca, a u toj sprezi dođemo do malih ali konstruktivnih rešenja. Nije važno da se neko lično eksponira, već da to što se dešava oko njega ima efekta, a mislim da sam to vođenjem Adrenalin parka i članstvom u Rotari-klubu „Alma Mons” uspeo. Osim toga, čovek treba da pobegne od perfekcije. Svakome, kad počne nešto da stvara, u glavi se rađa savršena slika, zbog koje usput odustaje jer ne može da je postigne. Kritika i analiza ozbiljno sputavaju. A istina je da znatiželja i igra teraju čoveka da pravi nove priče – tvrdi naš sagovornik.
Tekst i foto: S. Milačić