Retka prilika za sve mlade na repertoaru Novosadskog pozorišta
Na prste jedne ruke bi se dale nabrojati predstave u Novom Sadu koje su namenjene mladima. Bolje reći, relevantne za mlade. Ta tvrdnja ne stoji zato što nema predstava koje bi mladi mogli da gledaju,
nego zato što nema onih koje bi morali da pogledaju.
U Novosadskom pozorištu (Ujvideki sinhaz) uhvatili su se u koštac sa složenim problemom. Trebalo je naći odgovarajući tekst, a zatim i prilagoditi estetiku jedne tradicionalne umetničke discipline sa zahtevima i potrebama em-ti-vi, posttehno i postturbo generacija, kakve rastu u današnjim gradovima. Sa predstavom “Babet laže” Akoša Nemeta, u režiji Atile Antala, daleko se odmaklo.
Nemetov tekst je redak prvo zbog toga što veoma mali broj dramskih pisaca piše komade posvećene nevoljama odrastanja, a zatim i zato što još manji broj njih to radi ozbiljno, uključujući u svoje dramske likove složene odnose, strast i žar kakav adolescenti najčešće i očekuju. Babet je devojka očiglednih kvaliteta (inteligentna, prodorna), koja odabira pogrešan put da se nametne društvu. Ona glumi da je kćerka buržuja i svojoj majci dodatno komplikuje izolovanu roditeljsku poziciju. U školi, novostečene drugare gura do granica njihovih identiteta, istovremeno gurajući i sebe preko ivice. Do mesta odakle nema povratka. Vrlo aktuelna, i vrlo večna tema kad su adolescenti u pitanju. Sa dozom prestiža, kakav danas omladina često praktikuje bez pokrića, samo zato što se to od njih (sa televizije) očekuje.
Reditelj Atla Antal, poznat i kao muzičar, nalazi blisko da ujedini klupsku kulturu i navike mladih, sa “rasturenim” pozorištem, publikom razbacanom po sceni i glumcima Novosadskog pozorišta (uključujući podmladak sa akademije) koji igraju svud oko (i iznad) nje. U duhu metafore bi rekli: klinci su pušteni da nam skaču po glavi. Da, oni su dinamični (trče po sceni), bučni (slušaju preglasnu muziku) i pretvaraju se da su odrasli (vole sve što vole mladi). I pošto to suštinski jesu - poput odraslih, poput svojih roditelja, društva i kulture koj ih okružuje - oni su i ranjivi.
Možda predstava “Babet laže” nije obavezna lektira sa početka ove priče, ali sigurno je jedna od retkih koje možete videti u ovom gradu sa svojim drugom, drugaricom, roditeljima ili decom, a da ćete posle osećati potrebu i imati o čemu da pričate.
Igor Burić