Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Varoški spomenar: Indijanci i kauboji

20.12.2015. 20:33 13:33
Piše:

Vraćanje u detinjstvo uvek mi donese dobro raspoloženje. Period od predškolskog uzrasta do tamo negde četvrtog razreda osnovne škole, često je proticao u igri Indijanaca i

kauboja. Kada se prisetim tih dana, uglavnom smo svi voleli da budemo kauboji, osim Pićuke. Ukoliko prethodni život postoji, on je svakako bio poglavica nekog od plemena – Komanča, Apača, Sijuksa, Čejena...

Bez obzira na to da li su na repertoaru bili: „mali”, „nare”, „srednji” ili „veliki”, neizmerno smo uživali u igri Indijanaca i kauboja. Za one kojima ti nazivi ne znače ništa, da pojasnim: „malima” smo nazivali minijaturne plastične figurice, veličine petnaestak milimetara, koje su se prodavale u pakovanjima od po pedesetak – radilo se to o vojnicima iz Drugog svetskog rata, onima iz američkog Građanskog rata ili Indijancima i kaubojima. „Nare” su bile nešto veće figurice (sedam-osam centimetara), ali ipak manje od „srednjih” (desetak centimetara). Poznate su bile po tome što su mogle da se rasklapaju, pa otuda i naziv odmilja – „nare” (na rasklapanje). Obožavali smo da kombinujemo trupove i noge i sami kreiramo figure po želji. Obično su mogle da im se odvajaju i ruke, glava, kao i naoružanje.

„Srednji” su bili nešto veći, a s posebnim ushićenjem izvlačili smo ih iz „Čarobnih vrećica”, valjda najlepšeg poklona koji je svaki dečak mogao dobiti u prvoj polovini sedamdesetih godina prošlog veka. Tokvi Kava, Ferenki i ostale figurice raspaljivale su našu maštu, bilo da smo se njima igrali iza zgrade, ili, u slučaju lošeg vremena, po stanovima. Uz kauboje i Indijance, „Čarobne vrećice” darivale su nam i konje, bizone, medvede, ali i razočaravajuće poklone poput drveta ili stene.

Igra „velikih” značila je da se sami naoružamo replikama koltova, vinčesterki, improvizovanim tomahavcima, lukovima i strelama i potom pošteno izjurcamo. Podizanje vigvama, zatvora ili saluna odvodilo nas je, makar na tren, u sekvence tada popularnih vestern filmova, a igru bi, obično, prekidao brižan majčinski poziv na ručak ili večeru.

Sava Savić

Piše:
Pošaljite komentar