PREČANSKA LEKSIKA: Oglavina
„Gledaj konja kakvog li je vrata / A devojku kakva joj je majka” – kaže stara poslovica, a svakodnevna podsetnica seljaka je da pogledaju kakva je
oglavina kod njihovih đogata jer će takva biti i dnevna vožnja. Naime, oglavina je veoma važan deo konjske opreme, mada je maltene ni nema u ukrštenim rečima, za razliku od ama i sersama. Oglavina se meće, natačinje konju na glavu, što joj samo ime kaže, a ima najmanje dve važne funkcije: da drži konja u poslušnosti, preko žvala (đema), metalnih poluga što su mu uglavljne u čeljust, te da nagoni konja da gleda samo pravo. Zato su ona dva kapka, „naočari” od kože s obe strane oglavine, a baš na visini konjskih očiju.
Te čovekove smišljotine služe da se ograniči, svede maltene na suv delić, neverovatna sposobnost konja (Eljuus erus caballusa) da jednim pogledom obuhvate ceo svet, odnosno da im je polje vida široko maltene 360 stepeni. Tako im je, naime, priroda posadila oči. Kao (kasnije) majstori one retrovizore na automobilima. Sasvim sa strane čela pa još izbočene, sposobne da primete (makar nejasno) svaki pokret na svakom mestu oko sebe. Osim ispred samog nosa jer naučnici tvrde da im je tamo neka „žuta mrlja”. Svejedno, oglavina preko žvala i bola koje izazivaju zatezanjem uzdi upravlja konjima, a preko „naočara” tera konje da gledaju samo ispred sebe, da ne obraćaju pažnju na okolinu.
Inače, oglavina je mreža kaiševa, jedni idu preko obraza (obrazina ili pakštik) te kolančića koji učvršćuje taj deo opreme ispod vrata, a jakom pređicom (kopštik). Oglavina mora biti čvrsta i jaka jer je snaga konja u njegovom vratu. Ako mu se dozvoli da digne glavu, dići će se i propeti, uščloviti, a onda ga je teško „zauzdati”. Dakle, konj se zauzdava preko oglavine, za čije se karike zakopčavaju i kajasi, uzdice.
Uvek se obradujem kada vidim konja, makar i na televiziji, ali sam se onomad baš razočarao što sam pažljivije zagledao neke izuzetne primerke jahaćih đogata. Prevarih se da pogledam takozvani derbi takozvane super (a naše) fudbalske lige. Ispred stadiona nekoliko čuvara reda a na konjima. Na dobro izabranim, dobro hranjenim i još bolje timarenim, verovatno polukrvnim gidranima. Jedan lepši od drugog, ali svima – zavezane oči! Stoje mirno kao da su od bronze, samo jednom mrkovu nervozno skače mišić na moćnom desnom ramenu. Jahač ga blagim tapšanjem i tihim glasom začas umiri. Stoje tako i slušaju urlanje takozvanih navijača, srećom ne vide baklje i dim jer se konji boje vatre. Shvatam da će u akciju, bilo kakvu, krenuti „slepo verujući” svojim jahačima.
Onda se setim da su konji u svom višemilenijumskom druženju sa čovekom podnosili velike žrtve, ginuli u ratovima, vukli kvadrige i razna ratna kolica, nosili oklopnike, teglili topove i kare, u miru gurali vagone po rudnicima, okretali razne dolape i ostale suvače…
A od kad su, zahvaljujući mehanizaciji, oslobođeni čak i oranja, moraju da sa zebnjom čekaju, „blinkirani”, da li će neki navijač-huligan, baciti petardu ili bocnuti bricom prelepu (i skupu) životinju. A bez ikakvog razloga ni „ratnog dobitka”.
Pomislih, ali do sada nikom ne rekoh – ne zaslužuju konji oglavine i naočare, već neki ljudi! Da im se makar na silu pokaže pravi pravac sporta i sportskih događanja. Koji se ne sastoje u nanošenju povreda, bola i uvreda – drugima. Pa ni konjima.
Ne pamtim rezultat tog (opet navodnog) derbija, ali pamtim koliko su ti službeni konji bili lepi i istovremeno uplašeni, usplahireni. Tako lepe primerke te prelepe životinje je sve teže videti. Istina, lepi su i lipicaneri, maltene jedina rasa koja se sada gaji u Vojvodini. Iz čiste ljubavi jer su mašine oduzele njive konjima, mada bi još bilo nekih poslova koji on znaju i mogu da urade bolje od traktora.
Tužno deluje nezvaničan podatak da sada u Vojvodini nema ni 20.000 grla, dok je pre pola veka bilo više stotina hiljada, a na početku 20. veka samo rase nonijus oko milion primeraka, kako se bar hvalio onaj parip proglašen konjem veka na Svetskoj izložbi u Parizu.
Pavle Malešev