Ma šta mi reče o kulturi i nekulturi
Još malo zvanična Evropska prestonice kulture. Na tu informaciju ili konstataciju neki će uzdahnuti i odmahnuti rukom uz Ršumove stihove „Ma šta mi reče”.
Drugi će, pak, reći da je Novi Sad postao prestonica (ne)kulture i (ne)vaspitanja, iako nam zbog te izjave nije drago. A možda su, ipak, u pravu?
Starije generacije sa setom pamte kako je vojvođanska prestonica nekad važila za jedan od najčistijih gradova u SFRJ, dok se danas samo pripoveda o tome. Mnogo je vode proteklo Dunavom od tad, te u Srpskoj Atini danas, ko u pesmi „Riblje čorbe” – „kučići po ulicama kaku”, a vlasnici „minuli rad” svojih četvoronožnih prijatelja ostavljaju posred šora. Zelene površine „ukrašene” su opušcima, papirnim maramicama, omotima od čokolade i čipsa, plastičnim flašicama…, jer, po aluziji na pesmu Jovana Jovanovića Zmaja, „gde god zgodno mesto vidiš, ti smeće posadi, jer đubre je blagorodno, pa će da nagradi”.
Živimo u gradu gde kese s kućnim otpadom, kao u reklami za „Red bul”, dobijaju krila i lete s prozora i balkona pod noge slučajnih prolaznika, a umesto kiše, po glavi šetača neretko padaju i ostaci hrane.
Jovana Vukašinović