IZ PROŠLOSTI SIVAČKOG SVETONIKOLAJEVSKOG HRAMA Najveće zvono tresnulo o zemlju ne oštetivši se
Vek i po od završetka gradnje 1873. godine, odnosno osvećenja velelepne pravoslavne crkve s tri zvonika posvećene Prenosu moštiju Svetog oca Nikolaja u Sivcu, iz pera Zorana O. Peruničića poslednja od tri bogomolje tog tipa u Vojvodini - monumentalnih dimenzija, sa raskošnim predvorjem i klasicističkim portikom, u tom selu koje je u drugoj polovini 19. veka kada je i nastala imalo više od tri hiljade duša, dobila je monografiju koja je, kako je sam autor napisao, zamišljena da bude „sveobuhvatna povesnica” duge i bogate istorije, razvoja, života i trajanja hrama.
Obuhvativši sve do čega je mogao doći od dokumenata i artefakata o sivačkoj Svetonikolajevskoj crkvi, uključujući i svedočanstva, u tom delu preko tri stotine strana, Peruničić dužnu pažnju posvetio je i simbolima glasa Božijeg - zvonima koja su ispunjavala ta tri zvonika seoskog hrama.
Po pisanju Peruničića, prva zvona – veliko (927,92 kilograma), srednje (478,24 kg), domalo (282, 80 kg) i malo (129,36 kg) za novosagrađenu bogomolju, petu pravoslavnu po predanju u Sivcu, izlivena su u peštanskoj livnici Franje Velsera. Pristigla su u selo 12. maja 1873, a mesec dana kasnije osveštao ih je prota Georgije Branković, potonji patrijarh srpski. Istog dana su i podignuta ta četiri zvona, teška 1.818,32 kilograma, ne piše kako, i stajala u trima zvonicima do ratne 1916. godine. Kao što je bio slučaj i u ostalim mestima, naredbom Ratnog ministarstva Austrougarske iz te godine skinuta su tri veća i pretopljena za vojne potrebe. Ono najmanje pozivalo je vernike na bogosluženja, oglašavalo žalosne i radosne trenutke gotovo šest godina po svršetku rata, a onda je crkvena opština odlučila da se nabave četiri nova zvona.
Ovog puta posao je poveren livnici iz Novog Sada „Inž. Predrag Jovanović i drug”. Nova zvona bila su teža od prvobitnih, a koštala su zajedno sa klatnima i krunama 194.230 dinara. Novac je sakupljen razrezom među srpskim stanovništvom. Nešto malo para pridodato je od rekviriranih zvona. Malo zvono koje nije rekvirirano 1916, pošto se nije uklapalo u simfoniju novih, prodato je zvonolivcu.
Pre nego što su postavljena, najveće od njih bilo je izloženo na Velikoj zanatsko privrednoj izložbi u Novom Vrbasu od 10. do 20. avgusta 1924. godine. Tri dana kasnije dopremljena su sva četiri vozom u Sivac da bi u svečanoj povorci, na troje ukrašenih zaprežnih kola bila preneta u crkvenu portu.
Zabeleženo je da je povorka bila nepregledna, a zvona okićena cvećem i peškirima kako je običaj nalagao. Osveštao ih je prota Milan Ćirić po blagoslovu tadašnjeg episkopa bačkog Irineja (Ćirića) uz sasluženje sveštenika Miloša Rajića i Milana Pekarevića.
Srednje, malo i domalo podignuta su uoči Velike Gospojine 27. avgusta 1924. godine. Međutim, prilikom podizanja najvećeg pukao je od trenja konopac i ono je palo! Peruničić piše da se zvono, neoštetivši se, zarilo u zemlju istisnuvši ispod sebe stepenice i patos.
Sutradan, na praznik posvećen Uspenju Presvete Bogorodice, veliko zvono je kroz prozor uneto u toranj posle liturgije. Šest pari volova vuklo je konopac kojim je zvono bilo zakačeno.
Srednje i domalo zvonila su prvi put nešto ranije toga dana, a oko 18 sati nakon montiranja i druga dva.
Za 120-godišnjicu osvećenja hrama zvona su elektrificirana o trošku Radmile Delić i Milivoja Dulovića.