BICIKLOM KROZ VOJVODINU Železnička stanica Sombor
Današnju biciklističku turu po zapadu Bačke počinjem na Železničkoj stanici Sombor.
Pošto o njoj nisam pisao u reportaži iz ovog grada, evo kako sam tamo stigao i šta sam zatekao. Ako planirate vozom iz Novog Sada za Sombor, krenućete sa Železničke stanice “Ražnirna Novi Sad” koja se nalazi negde na uglu Rumenačke i Partizanske. Stanična zgrada nema čekaonicu nego samo kancelarije za radnike železnice pa voz čekate pod otvorenim nebom na peronu bez nadstrešnice. Ako je jako sunce ili kiša, blizu je jedno drvo pa možete da se sklonite dok čekate voz…
Voz staje u Futogu, između Bačkog Petrovca i Gložana, u Bačkom Magliću, Gajdobri, Paragama, Ratkovu, Odžacima, stanici Odžaci Kalvarija, Karavukovu, stanici Bogojevo selo, Bogojevu, Sonti, Prigrevici, Bukovačkim Salašima i napokon u Somboru.
11. septembra 1869. ulaskom prvog voza iz pravca Subotice u tek sagrađenu somborsku železničku stanicu, otvorena je pruga Horgoš-Subotica-Sombor, kao deonica pruge Alfeldi-Adria
Sama stanična grada u Somboru je u veoma lošem stanju, verovatno najlošija u odnosu na Železničke stanice u vojvođanskim gradovima slične veličine. Plato ispred stanice popločan je finom kaldrmom ali derutna fasada u kombinaciji sa zapuštenim Železničkim parkom, zarđalom starom lokomotivom i Vodotornjem u ništa boljem stanju - pružaju tužnu sliku.
A istorijat somborske železnice je više nego slavan i seže čak do sredine 19. veka. Kako piše somborski gradski portal “Ravnoplov”, predstavnici Sombora (zemljomer Antonije Konjović i član gradske uprave Mihailo Kockar) bili su 1864. na savetovanju u Subotici, gde je odlučeno da se počne sa trasiranjem pruge koja će od Subotice ići do Sombora, a odatle do Dalja. U Somboru je iste godine osnovan i Odbor za izgradnju železnice, koji je u Pešti podigao zajam od 2.000 forinti, koliko je, kao avans, obezbeđeno za početak trasiranja pruge. Zemljani radovi i znatan deo pruge završeni su već do 1866/67. ali su još više od dve godine trajali radovi na dodatnoj infrastrukturi.
Kada je pet godina posle odluke o izgradnji, 11. septembra 1869. ulaskom prvog voza iz pravca Subotice u tek sagrađenu somborsku železničku stanicu, otvorena pruga Horgoš-Subotica-Sombor, kao deonica pruge Alfeldi-Adria, Sombor je dobio nov podsticaj za ekonomski napredak i brži razvoj trgovine, svakako najsnažniji od izgradnje Francovog ili Velikog bačkog kanala 1802.
Već 1870. pruga je od Sombora produžena u pravcu Sonte i Bogojeva, a kasnije su dograđeni i pružni pravci za Novi Sad i Baju (1895), te za Bečej i Apatin (1912), pa je Sombor postao značajno železničko čvorište iz koga su pruge odlazile u sedam pravaca.
Istovremeno, sa izgradnjom pruge izgrađena je na severnom rubu grada, daleko od gradskog središta, i velika gradska železnička stanica (središnje zdanje sa dva zadnja krila), koja je, po arhitektonskim i graditeljskim standardima, bila veoma slična zdanjima ove namene u drugim većim središtima tadašnje Habsburške monarhije.
Stanica je od središta grada, odnosno od Gradske kuće, bila udaljena 1.730 metara (937 hvati). Somborci su smatrali da je odluka gradskih vlasti o izgradnji stanice toliko daleko od središta grada doneta kako bi se omogućilo uglednom somborskom senatoru Ambrozoviću da železnici skupo proda svoju „rđavu“ zemlju, koja se nalazila na mestu buduće železničke stanice.
Odmah pored železničke stanice grad Sombor je 1870. posadio prvi gradski park na ledini koja se prostirala od stanice do jame iz koje je decenijama pre toga vađena zemlja za nabijanje kuća. U tek zasađenom parku gradske vlasti su 1873. postavile i 20 novih drvenih klupa. Prvobitno je u parku postojala i omanja staklena bašta, za koju je 1874. navedeno da više ne postoji, ali je Baštenski odbor predložio da se podigne nova, dužine između šest i osam hvati, odnosno 11,5 i 15 metara, a grad je za podizanje nove staklene bašte izdvojio 320 forinti. Pomenuti park i paviljon u njemu danas dele tužnu sudbinu zgrade Železničke stanice.
Na platou ispred stanice uređen je te 1870. i fijakerplac, na kome su fijakeristi sačekivali prispele putnike i razvozili ih po svim delovima grada. Od izgradnje železničke stanice na znatnoj udaljenosti od središta grada upravo su somborski fijakeristi imali i najviše koristi, pa se gradska fijakerska služba i razvila u meri koja nije bila svojstvena drugim panonskim gradovima.
Izgradnja stanice uticala je znatno i na razvoj Bajskog puta (Vojvođanske ulice), koji je na ovaj način postao najvažnija gradska saobraćajnica. O tome svedoči i činjenica što je 1873. ova ulica prva kaldrmisana, pre Glavne ulice i središnjih gradskih trgova, a bila je i među prvim ozelenjenim somborskim ulicama.
Ulazak Srpske vojske, deportacija, dolazak kolonista...
Vozovi su u Somboru nisu samo odvozili i dovozili putnike i robu, nego su odavde odvozili i vojnike u rat, dovozili ranjenike u somborske bolnice, pa je vozom u Sombor ušla i prva četa srpske vojske 13. novembra 1918. Vozom su, nakon kapitulacije u aprilu 1941. odavde u zarobljeništvo odvođeni pripadnici vojske Kraljevine Jugoslavije, a u proleće 1944. sa somborske železničke stanice, u teretnim vagonima, odvezeno u koncentracione logore blizu 1.100 somborskih Jevreja, od kojih se velika većina nikada se nije vratila. U zimu 1945/46. godine vozovima je do Sombora i okolnih sela doseljen velik broj kolonista iz Dalmacije, Like, s Korduna i Banije, koji su naselili okolna sela umesto odbeglog ili u logore izmeštenog nemačkog stanovništva.
Ovih dana Vojvođanska ulica je ponovo u centru pažnje javnosti jer je počelo rušenje nekih od najelpših kuća i zgrada u njoj pa su Somborci podigli glas. Posle toga je cela Vojvođanska ulica stavljena pod “prethodnu zaštitu” što će je, nadamo se, sačuvati od dalje devastacije.
Ostaje nam da se nadamo da će planirana obnova pruge Novi Sad - Sombor, koja će, nadamo se uslediti kada krenu vozovi iz Novog Sada ka Subotici, obuhvatiti i obnovu Železničke stanice u ovom bačkom gradu...