(FOTO/VIDEO) RUČNI VEZ NOVOG SADA NA ĐERĐEFU ODLETEO ZA ČIKAGO Julija Šimon uposlila je svoje ruke u vez još kao dete, a evo kome se najviše zahvalila za svoj brend
Ručni vez je deo duše i momenat života onog ko tu umetnost stvara. Ovo su reči Julije Šimon, koja godinama unazad pravi od konca vaše najradosnije uspomene- od male radosnice vašeg novorođenčeta, do onog bitnog pitanja "Hoćeš li biti moja kuma?", pa do veza imena na srpskom platnu za krštenje.
Naša sagornica na početku ističe da nije presudno da li vezete u današnje vreme ili pre 10, 20 ili 50 godina.
-Osećaj je isti jer vezete zato što to volite i zato što vas to ispunjava. Da li je isto staviti platno ispod programirane igle ili držati đerđef sa platnom danima i noćima u ruci i stvarati umetnost bod po bod. Ručni vez nije stvar ili komad platna. Ručni vez je deo duše i momenat života onog ko tu umetnost stvara. Da li može mašinski vez da se poistoveti sa ručnim vezom?! Mislim da ne može. Svaki ručno izrađen vez ima svoju priču i unikatan je u svakom smislu,dok je mašinski vez serijska proizvodnja- rekla je Julija i dodala da se za vez zainteresovala kao devojčica od sedam, osam godina.
-U to vreme nije postojao mobilni telefon na kom bi igrali igrice, ali su dečije ruke morale biti upošljene. To su bila vremena kada su žene plele, heklale i vezle. Počela sam tako što mi je na običan komad platna preko indigo papira nacrtan motiv (pas,petao...) i vezla sam konture nacrtanih motiva. Dopadalo mi se to stvaranje “nečega”. Naravno da to nije bilo savršeno izvezeno, ali je vremenom bivalo sve bolje. Kasnije sam vezla Vilerove goblene...jedno vreme mađarske narodne motive, a sada zahvaljujući mojoj mlađoj ćerki vezem “nešto” što je spoj tradicionalnog i modernog.
Julija za Dnevnik kaže da ne postoji rad za koji može reći da se najviše traži, a ljudima je bitno da njima važan događaj ili uspomenu ovekoveče njenim radom kao originalnim poklonom i neizmerno su srećne što njihove uspomene i životne priče prenose na platno. Među njenim radovima našla se i Srpska Atina.
-Odavno smo imali želju da izvezemo naš grad, ali nismo imale priliku, a to je bilo baš za našu dušu. S obzirom da i naši prijatelji i poznanici cene naš vez, ćerkinoj drugarici koja se preselila u Čikago smo želele da poklonimo deo njenog grada, duše i zemlje. Ali smo poprilično sigurne da ćemo izvesti ovako nešto i za nas lično- reči su Julije.
Da stare zanate neće moći da zameni veštačka inteligencija, saglasna je i naša sagovornica.
-Veštačka inteligencija nema emociju, dušu, pa u konačnici ni kapljice krvi iz bezbroj puta ubodenog prsta. Sa druge strane, ona nam može pripomoći u našem stvaranju, generisati nam specifične motive koje možemo preneti na platno. Vez sa motivom Novog Sada je prvi vez gde smo koristile pomoć AI-a, i gde nam je veštačka inteligencija pripomogla, izgenerisala sliku u nekoliko minuta, dok smo mi dane i dane proveli prenoseći to na platno- zaključila je Julija koja se naposletku zahvalila svojoj ćerki Viktoriji koja je bila inicijator i pokretač priče "Juliške" kao zajedničkog projekta.
Projekat „Stari zanati - nova šansa” realizuje Dnevnik Vojvodina press, a sufinansira Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.