(FOTO) ZNAMENITE NOVOSADSKE PORODICE - FOROVIĆI Na lađi „Napredak” preselili Maticu srpsku
Osmišljena kao program u godini kada je Novi Sad nosio titulu Evropske prestonice kulture, izložba „Dnevnici seoba: zapisi o novosadskim porodicama“ polako prerasta u vrlo zapažen projekat Izdavačke kuće „Prometej“ i istoričarke dr Gordane Petković u okviru kog već četvrtu godinu publika ima priliku da sazna više o poreklu i životu novosadskih porodica i njihovih znamenitih članova, koje su, svaka na svoj način oblikovale istoriju grada, ali čiji potomci i danas žive ovde i stvaraju istoriju za generacije koje dolaze.
Prvim ovogodišnjim ciklusom obuhvaćene su prodice Forović, Nišević i Štark, od kojih se prva izdvaja od ostalih po tome što nema potomaka u Novom Sadu, ali je duboko utisnula tragove u njegovoj slojevitoj prošlosti.
Ako ništa drugo, činjenica da je pripadnik te imućne srpske porodice, koja je posedovala parobrodove, Jovan Forović 1864. na jednom od plovila po imenu „Napredak“ iz Budimpešte besplatno prevezao kompletan inventar Matice srpske u Novi Sad, dovoljno govori u prilog tome.
Arhitekta Nikolić je porodičnu kapelu na Čeratskom groblju posvetio majci Katarini Forović
Po rečima Gordane Petković, Forovićevi su stara srpska porodica poreklom iz Banata, čiji je rodonačelnik bio Diamand, trgovac u Pančevu.
- Postaju žitelji Novog Sada kada Diamandov sin Jovan (1748–1798) dvadeset godina pre smrti, prelazi da živi u Srpsku Atinu. Njegov sin Georgije (1797–1854) u braku sa Martom rođenom Popović-Peci dobija dvanaestoro dece, od kojih su Jelisaveta, Jovan, Julijana, Dimitrije, Katarina, Marija i Nikola ostali u životu. Jelisaveta je bila udata za Dimitrija-Obrada Milutinovića, a njihova kći Anka poznata je kao supruga Svetozara Miletića. Dimitrije je (1831–1906) bio pomorski kapetan i sa mlađim bratom Nikolom plovio je u Ameriku. Kasnije je bio kapetan na parobrodima svog brata Jovana. Najmlađa kćerka Dimitrija Forovića bila je supruga Petra Dobrinkovića, dvorskog telegrafistu kneza Mihaila Obrenovića, a njihova kći Ida (1867–1932) bila je čuvena pijansitkinja u Novom Sadu – kaže Gordana Petković.
Na Katarinu Forović (1836–1902), udatu Nikolić, skrenuta je pažnja javnosti pre deset godina kada je Gordana Petković priredila izložbu o njenom sinu arhitekti Vladimiru Nikoliću, koji je kreator izgleda centra Sremskih Karlovaca. Katarinina praunuka Milana Vučković, živi u Beogradu i prema njenim rečima, ona je dalji, a možda i jedini potomak porodice Forović.
- Prema rodoslovu koji imam, Đorđe Forović je imao sedmoro dece. Moj otac Vlajko mi je pričao o dvema njegovim kćerima Julijani i Mariji, ali ne previše. Nije puno znao pošto je njegov otac, a moj deda Vladimir, umro kada je imao samo šest godina pa su mnoga porodična zbivanja izgubljena zauvek. Više informacija imam o Nikoli Foroviću, uspešnom trgovcu, kicošu, bonvivanu, avanturisti koji je u ono vreme dosta sveta proputovao. Posedujem fotografiju na kojoj se vidi sva njegova gospodstvenost i elegancija, zatim dnevnik o njegovom putovanju jedrenjakom do Njujorka kao i ikonu koju je doneo sa puta po Rusiji. Nikola Forović je krstio mog oca Vlajka - kaže Milana Vučković i dodaje da je o prababi Katarini Forović slušala mnogo više s obzirom na to da je bila voljena supruga i majka.
Po Milaninim rečima, Katarina je rođena 1836. u Senti, a sa 20 godina se udala za Andriju Nikolića - senatora i advokata. Imali su petoro dece od kojih su samo Milana i Vladimir ostali živi.
- Pripao mi je kao deo porodičnog nasleđa veliki broj srebrnog escajga tacne, čaše, nameštaj, kožne fotelje sa inicijalima Katarine Forović kao i prsten koji nosim na ruci, te portreti Katarine i Andrije Nikolića koje je uradio Uroš Predić. Kroz brojna istraživanja Donke Stančić, a i razgovore sa mojim ocem koji je stanovao tokom studija kod svoje tetke Milane, njih troje, majka Katarina, sin Vladimir i kćerka Milana su bili nerazdvojni. Često su boravili zajedno, kako u Beču tako i u Karlovcima. Rado su se odmarali u vinogradu u Karlovcima gde je bila i vila koju je deda Vladimir nazvao Katarinovac po majci. Deda je između 2.000 i 6.000 litara rizlinga, bele i crne skadarke, te muškatanera godišnje proizvodio. Bio je i strastevni lovac, jedan od osnivača i predsednika karlovčakog lovačkog društva. Njegova sestra Milana je slobodno vreme provodila u crtanju. Bila je udata za dr Svetislava Simonovića, ličnog lekara kralja Petra Prvog - priča Katarinina praunuka Milana.
Arhitekta Nikolić je i porodičnu kapelu, koju je projektovao na Čeratskom groblju u Sremskim Karlovcima posvetio majci Katarini Forović i u njoj se služi liturgija 7. decembra kada je praznik Svete Katarine velikomučenice.
Bez setnih uzdisaja za Amerikom
U sada već čuvenom dnevniku „Na jedrenjaku u Ameriku“, koji se čuva u Matici srpskoj, Nikola Forović je između ostalog izneo svoja zapažanja o američkim prilikama pre 160 godina. „U Americi sam proveo od 26. juna 1865. do 14. maja 1870. Da je danas mnogo što-šta drugačije nego što je bilo u moje doba priznaću rado; ali onda je bilo sve tako kao što pričam. Iako sam tamo našao vrlo povoljan položaj, vratio sam se bez uzdisaja za Amerikom. To je zemlja gde svi obožavaju zlatno tele; gde deca ocu vele starče a majci babo; gde se braća u zrelijim godinama neće da znaju; gde otac sina od 12 godina iz kuće tera, da sam zarađuje; gde sin oca može tužiti; gde usred leta naraste temperature do 100-105 stepeni Farenhajta, da njih 40-45 od sunčanice umru (u to doba spava sirotinja po ulicama i krovovima); gde se o Novoj godini ili 4. jula, na Dan nezavinsosti, od jutra do duboko u noć iz revolvera puca, da je još milostiv slučaj ako poginu samo njih 50 a 90 se rane; gde cveće ne miriše a opet se grdan luksus sa njim tera, tako da košar parfimiranog cveća staje do 100-200 i više dolara; gde ptice ne pevaju osim vrabaca, koje je baš u moje doba neki špekulant iz Evrope hiljadama doveo i par po 4 dolara (20 kruna) prodavao…”
Od muških članova porodice najistaknutija ličnost bio je Jovan Forović (1827–1901), trgovac, brodovlasnik, industrijalac. Samostalnu žitarsku radnju vodio je još kao petnaestogodišnjak u Banatu, gde je kasnije gradio i prve parne mlinove. Gradio je i brodove, i to prema sopstvenom nacrtu. Na poziv kneza Mihaila Obrenovića prešao je u Beograd (1867), gde je osnovao Veliko srpsko brodarsko društvo za plovidbu Dunavom i Savom. Prilikom velikih narodnih svečanosti prevozio je narod do Novog Sada, Sremskih Karlovaca i Beograda. Bio je blizak prijatelj Svetozara Miletića.
Nikola, za koga Milana Vučković kaže da je bio avanturista, pre tri godine izvučen je iz zaborava zahvaljujući tekstu Roberta Čobana, objavljenom u našem listu o njegovom putovanju preko Atlantskog okeana i knjizi „Na jedrenjaku u Ameriku“ koju je o tome napisao.
Nikola Forović (1840 – 1926) je bio najmlađi sin u porodici. Isprva je bio iskušenik u manastiru Beočin, a potom je radio u Beču kao trgovački pomoćnik. Osim u Ameriku (1865), u kojoj je ostao pet godina, putovao je u Pariz i London. Po povratku iz Amerike, izvesno vreme je radio u Novom Sadu, a onda je u Rostovu u Rusiji otvorio trgovačku radnju. Posle smrti supruge Antonine, 1912, vratio se u Novi Sad i kupio kuću u Hlebarskom sokaku, današnjoj Miletićevoj ulici. Dnevnik je objavio znatno kasnije, 1918. godine.