FILM O BLAGOJU JOVOVIĆU STIŽE U BIOSKOPE „Ruka pravde“srpski odgovor na revizionizam
Produkcijska kuća Traktor Prodakšn i kompanija Telekom Srbija nedavno su sa ponosom objavili da je završeno snimanje filma Ruka pravde, napetog špijunskog trilera, koji se bavi životom srpskog heroja, osvetnika-pravednika Blagoja Jovovića i njegovom neumornom posvećenošću da srpski narod i njegove nevine žrtve dobiju zasluženi pomen i da monstruozni zločini nad Srbima u NDH ne ostanu nekažnjeni.
Ovo je jedna veoma lepa, maltene osvežavajuća vest za, inače učmalu srpsku filmsku scenu, koja je neretko bila srpska samo nominalno i pod navodnicima, a suštinski je često bila antisrpska. Mnoga filmska ostvarenja u Srbiji su decenijama bila takva, da nam kampanja naših neprijatelja, bilo iz regiona ili onih nešto geografski udaljenijih, nije bila ni potrebna, kada su tu antisrpsku kampanju ljudi iz Srbije i nominalni Srbi sprovodili daleko bolje od njih.
Da ne govorimo o (geo)političkoj i ideološkoj angažovanosti dobrog dela srpskih (ili ,,srpskih’’) glumaca, režisera, scenarista itd. koja je, čast izuzecima, bilo da je to svesno ili da su u pitanju korisni idioti nesposobni da sagledaju dubinske procese (koji su uvek jači i neuporedivo važniji od svih površinskih naslaga svakodnevne dnevne politike), veoma često bila angažovanost na antisrpskim pozicijama, a u kulturnom smislu zapravo na hrvatskom stanovištu. To su ljudi koji su jugosslAvenske i kriptohrvatske provenijencije, a koji su vedrili i oblačili kulturom u Srbiji prethodnih decenija.
Takvi će sigurno burno negodovati sada kada se konačno pojavilo jedno filmsko ostvarenje sa pozicija čisto srpskog stanovišta, a koje je država zdušno podržala. Što se tiče odnosa države prema Blagoju Jovoviću, sadašnji državni vrh je pokazao ispravan odnos prema njegovoj ličnosti, još davanjem imena ulicama po njemu i otkrivanjem spomen ploče. Blagoje Jovović ima ulice u Zemunu, zatim u Veterniku.
Rešenje Vlade Srbije, kojim su deca ovog čoveka koji je ostavio neizbrisiv pozitivan trag u srpskoj istoriji, dobila srpsko državljanstvo, takođe je potez vredan hvale. Mogu se sada očekivati i razni napadi na film Ruka pravde od strane onih koji su decenijama vedrili i oblačili u ovdašnjoj kinematografiji, a koji ni posle trideset pet godina nikako ne mogu da shvate da Jugoslavije više nema i da danas postoji država koja se zove Srbija, a da su Srbi narod koji je preživeo strahovit genocid od najmonstruoznijeg režima ikada, režima arhizločinačke NDH.
Ljubitelji Broza, Jova Kapičića, Stjepana Mesića itd. će verovatno ovo filmsko ostvarenje oklevetati kao navodnu glorifikaciju nasilja. Takvi će naći empatiju i za Pavelića, ali nikada i za stotine hiljada, pa i preko milion, nevinih srpskih žrtvava. Za pohvalu je to što su ovo pravo osveženje na srpskoj filmskoj sceni lično i snažno podržali predsednik Srbije Aleksandar Vučić, zatim predsednik Srpske napredne stranke (SNS) i savetnik predsednika Srbije Aleksandra Vučića, zadužen za regionalna pitanja, Miloš Vučević, a veliku podršku je dao i Grad Novi Sad, u kome je veliki deo filma i snimljen, uz naravno onaj drugi deo koji je sniman u Argentini. Nadam se da je ova podrška i znak da je država konačno počela da se ozbiljno i strateški bavi pitanjem kulture i borbe za sopstvene narative, te da je ovo najava kulturnog raskida sa titoizmom i (kripto)hrvatskim stanovištem u srpskoj kulturi.
Srbiji je na unutrašnjem planu apsolutno neophodna totalna detitoizacija i povratak srpskom kulturnom obrascu, dok iz titoizma jedino (zbog ostvarenja srpskih interesa u modernom dobu) na spoljnopoliitčkom planu treba sačuvati pozivanje na isti kada su u pitanju odnosi sa zemljama sa kojima nam pozivanje na taj period otvara sva vrata.
Kada je u pitanju unutrašnja politika (naročito kulturna), a pogotovo odnos prema eksjugoslovenskim zemljama regiona, tu treba biti nemilosrdno beskompromisan i boriti se svim silama protiv krležiještine, a biti na tragu velikog Miloša Crnjanskog. Samo tako možemo dati 2012. godini smisao uspešnog Trećeg srpskog ustanka, kako su neki, poput Dragana Kolarevića, protumačili te godine istorijsku pobedu Tome Nikolića nad Borisom Tadićem. Imenovanje Miloša Vučevića za savetnika predsednika Srbije za region, garancija je da će se prema susedima sa kojima smo nekada živeli u istoj državi, politika voditi sa čisto srpskog stanovišta.
Što se tiče filma Ruka pravde - topla preporuka svima da pogledaju ovaj film o jednom pravednom gnevu i pravednoj osveti, uz nadu da će on postati i obavezna literatura za sve naše školarce i studente. Bivši premijer Crne Gore Dritan Abazović je ,,rukom pravde’’ svojevremeno nazivao pravedan legalistički krivično-pravni proces i institucionalni obračun sa bivšim režimom DPS-a, inače duboko kriminogenim i antisrpskim, a dva trajekta su dobila nazive Ruka pravde i 30. avgust (po veličanstvenom 30. avgustu 2020. godine).
Iako je samo puka koincidencija, ima neke poetske lepote i pravde u tome da fraza koju je toliko učestalo koristio čovek koji je učinio zaista veliko delo potpisivanjem Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom, sada nosi naziv filmskog ostvarenja vrednog divljenja.
Piše: Uroš Nikolić, diplomirani politikolog