BICIKLOM KROZ VOJVODINU - Adaševci: Na avetinjskoj pruzi Bijeljina–Šid procvetao bagrem beli
Tog sunčanog jutra biciklističku turu započeo sam na Železničkoj stanici u Šidu gde sam sa svojim dvotočkašem sišao sa voza.
Nakon toga sam do Sremske Rače pratio trasu pruge Šid - Bijeljina koja je ugašena pre 20 godina. Sem stanice u Šidu, koja je u funkciji zbog saobraćaja ka Beogradu, sve ostale na tom putu - Adaševci, Morović, Višnjićevo i Sremska Rača zapuštene su, pune smeća, u nekima su ostavljeni delovi nameštaja, mape, signalizacija a u jednoj čak i ceo (zaključani) sef!
Pruga je građena u dve etape: deo od Šida do Sremske Rače, u dužini od 22 kilometra, završen je 1912. od strane Austrougarske a pušten u saobraćaj 22. oktobra iste godine, dok je deo od Sremske Rače do Bijeljine, u dužini od 22,5 kilometara, sagrađen u FNRJ 1950. i pušten u saobraćaj 10. jula iste godine. Putnici su prvo putovali “ćirom” da bi kasnije tokom šezdesetih bili uvedeni šinobusi. Poslednji je ovde prošao u junu 2005.
Stanica u Šidu je nekada, dok su iz Beograda išli vozovi za Zagreb, bila tranzitna. Danas je to poslednja stanica na trasi od Beograda ka zapadu. Naš “kraj sveta”. Zanimljivo da je jedna slična “bočna” pruga u Sremu ostala u životu. Naime, železnička veza između Rume i Šapca preživela je sve “seče” od kraja sedamsedetih kada je počelo ukidanje pojedinih železničkih pravaca u Vojvodini, do poslednje iz 2022. kada je odlučeno da se demontira čak 435 km pruga na 15 železničkih pravaca u Vojvodini.
Iz Rume možete da stignete vozom u Šabac, postoje pet polazaka dnevno u oba pravca (vikendom jedan manje) a stanice na toj trasi - Buđanovci, Nikinci, Platičevo i Klenak su u funkciji ali zapušene i naružene isto kao ove na avetinjskog pruzi Bijeljina - Šid.
Pomenuta stanica u Šidu je u solidnom stanju mada i na ćiriličnom i na latiničnom natpisu sa imenom na fasadi fali po jedno slovo -Š*d- *id,tako da izgleda kao neki rebus ili anagram.
Na stanici tabla koja svedoči dešavanjima sa kraja Drugog svetskog rata: “U odlučnim borbama za Šid 18. januara 1945. godine južno od Železničke stanice Šid u rejonu Utrine-Barmag pogunuo je narodni heroj Miladin Zorić Garača, komandant 2. čete 2. bataljona 3. Krajiške brigade 1. Proleterske brigade”.
Uređenom pešačko-biciklističkom stazom, što nije tako česta pojava u Sremu, stižem u Adaševce. Ovdašnja Železnička stanica je napuštena, na fasadi više nema ni natpisa sa imenom sela. Pruga se tek nazire ispod svetlozelene trave. Pored stanice je vaga za merenje. Ulazim u staničnu zgradu u kojoj su očigledno sve donedavno boravili migranti - razbacan nameštaj, delovi garderobe, posuđa... Na pruzi ispred izniklo i procvetalo drvo bagrema.
Grobljem u selu dominiraju veliki beli spomenik meštanima Adaševaca poginulim na proboju Sremskog fronta kao i kapela porodice Ratković. Ispred Osnovne škole “Vuk Karadžić” lepo uređeni sportski tereni, tabla ispred njih otkriva da su ih renovirali zajedničkim sredstvima Vlada Japana i UNDP u sklopu projekta “Razvoj vitalnosti lokalnih zajednica kroz prevazilaženje migrantske krize”. Naime, u vreme najvećeg migrantskog talasa na tzv. Balkanskoj ruti, Adaševci i okolna sela bili su pod najvećim udarom velikog broja nevoljnika koji su bežeći od rata, torture i nemaštine preko naše zemlje išli ka Zapadnoj Evropi.
Tu u dvorištu škole je još jedan veliki spomenik, obeliska sa zvezdom petokrakom na vrhu, u spomen meštanima poginulim u NOB-u. Ispred spomenika dve biste - Erić Branko Kenga i Milošević Cvetin Zmaj, obojica poginuli 1942. Inače, Adaševačka škola spada među najstarije u Sremu. Prema nekim podacima, otvorena je još 1733. dok je prva školska zgrada podignuta 1777.
U centru sela nalazi se i pravoslavna crkva koja je ujedno i jedini verski objekat u selu. Naime, od 1.566 meštana koliko ih je bilo na popisu 2022. čak 95% njih su Srbi. Od 1948. do popisa 2011. broj stanovnika se kretao između 2.000 i 2.500 a tek u proteklih deset godina zabeležen je veći pad pa je selo za samo jednu deceniju izgubilo 25% žitelja. Verovatno zbog toga u selu ima dosta starih i napuštenih kuća.
Slavna istorija FK Graničar 1924.
Fudbalski klub Graničar 1924. osnovan je odmah nakon formiranja prvih klubova u Šidu, Sremskoj Mitrovici i Iloku. Zbog nepostojanja redovnih takmičenja, klub je u godinama pred Drugi svetski rat odigravao uglavnom prijateljske utakmice sa susednim klubovima. Veliku ulogu u formiranju, kao i brigu o klubu vodio je Vojin Rajšić. Odmah po završetku Drugog svetskog rata, u kojem je veliki broj fudbalera iz ovog kluba učestvovalo na strani NOB-a, spadao je u red najuspešnijih fudbalskih klubova sa područja opštine Šid. Veliki broj talentovanih igrača koji su ponikli u Graničaru kasnije je nastupao za brojne poznate fudbalske klubove sa prostora nekadašnje Jugoslavije. Godine 2009. privedena je kraju izgradnja stadiona u Adaševcima, dimenzija 110 dužine i 65 metara širine, koji trenutno predstavlja jedan od najlepših i najfunkcionalnijih sportskih objekata ovakve namene u Sremu.
Ispred crkve se nalazi veliki kameni krst. Današnji hram posvećen je prenosu mošti Svetog Nikole, njegova gradnja je počela krajem 18. veka a završen je u periodu od 1813. do 1814. godine Crkva je rušena tokom Drugog svetskog rata i potpuno demolirana. Bila je van upotrebe gotovo do sedamdesetih godina dvadesetog veka. Posle čega su se stekli minimalni uslovi za verske službe. Mladi paroh Lazar Pavić rodom iz susednog Morovića ljubazno mi je pokazao mi crkvu i ispričao detalje njene burne istorije.
Pored presahle česme koja se nalazi pred njegovom kućom na izlazu iz sela prema Moroviću, dok sam doručkovao društvo mi je pravio stariji meštanin Adaševaca koji je skoro ceo radni vek proveo u Austriji. Kaže - deca su tamo, unuci i praunici, ne namerava niko da se vrati. Žena mu je umrla pre dve godine, on ide u Austriju kod doktora i u razne banje i na rehabilitacije koje mu plaća austrijsko penziono osiguranje.