REZON: Novi Sad nije avlija nego zajednička kuća
Novosađani su žrtve jednog broja ljudi, koji tri veka nakon oslobođenja od turskih varvarskih pravila, žele da im nasilno zabrane da se slobodno kreću svojim gradom
Pokojni Brana Petrović pisao je svojevremeno o skrivačima pameti. Ima među organizatorima blokada onih koji su pamet toliko dobro sakrili da ne mogu da je nađu. Samo neko ko nije upućen u istoriju Novog Sada, i ne živi duh novosadske tolerancije, može u multietničkom Petrovaradinu organizovati akciju „Marš iz moje avlije”, i napadati sugrađane u mirnoj šetnji.
Reč avlija i zabrane kretanja se u Novom Sadu ne koriste punih 309 godina. Da su pitali bilo kog istinskog garija, on bi im rekao da je na Tekijama, koje su, za sve Novosađane deo Petrovaradina i Novog Sada, 1716. Habzburška monarhija pobedila i proterala Osmansko carstvo. I da od tada počinje ekonomski i civilizacijski uspon Petrovaradina, Vojvodine i Novog Sada.
Uoči bitke na Tekijama, naš grad je bio naselje sa pedesetak porodica. Ali od svog nastanka je baštinio vrednosti evropske civilizacije. U Novom Sadu se od 1694, kad su nikle prve kuće, a pogotovo nakon pobede na Tekijama preferira reč dvorište. To je privatni prostor oko kuće, i ne odnosi se na javne površine, koji mi Novosađani zovemo kej, šetalište, trotoar ili ulica. Novosađani od 1716, a pogotovo od 1748. smatraju da je javni prostor mesto koje pod jednakim uslovima pripada svima. I da nijedan pojedinac, niti grupa građana, ma koliko bila neosnovano uobražana, smatrajući sebe višom klasom, ne može uskratiti boravak na ulici drugim građanima.
Novosađani koji umesto avlije, imaju dvorišta, i razlikuju ih od res public javnih stvari, pre više od 300 godina ustanovili su institucije da rešavaju njihove sporove. I nesporazume. Njima nikada ni na kraj pameti nije palo da oponentima zabrane da misle i da se kreću. Novosađani su sada žrtve jednog broja ljudi, koji tri veka nakon oslobođenja od turskih varvarskih pravila, žele da im nasilno zabrane da se slobodno kreću svojim gradom. I koji tu svoju necivilizacijsku nameru proglašavaju borbom za slobodu. To bi Luis Morgan ili Franc Boas definisali kao ortodoksno divljaštvo!
Svi koji traže slobodu za sebe moraju se zapitati koliko su spremni da poštuju slobodu drugih. Ja vam ne sporim pravo da budete protiv. Da blokadu proglasite za politički program. Ali usred čitave svoje blokarderske filozofije budite ljudi. Ne napadajte druge dok mirno šetaju. Na ispitu je vaša intelektualna i ljudska zrelost. Ne možete nasilje inaugurisati u demokratsku vrednost. Odlučite, vode li vas predcivilizacijski nagoni, ili briljantni razum, na koji se pozivate?
Novosađani od 1716, a pogotovo od 1748. smatraju da je javni prostor mesto koje pod jednakim uslovima pripada svima. I da nijedan pojedinac, niti grupa građana, ma koliko bila neosnovano uobražna, smatrajući sebe višom klasom, ne može uskratiti boravak na ulici drugim građanima
Civilizacija je period kad su ljudi odlučili da ne robuju strastima, nego da se vode razumom. Razum je granica između poroka i vrline. Ništa se ne može uzvisiti unižavanjem drugoga, ako ono samo po sebi nije izuzetno. Zavirite u najskrivenije kutke svog mozga, i zapitajte se da li je kidisanje na ljude koji drugačije misle, primereno onima koji za sebe drže da su najbolji građani Srbije?
U logici je svaka premisa moguća dok se ne dokaže neistinitom. Nikog ne možete pridobiti šikaniranjem. Niti pretnjama. Ili, možda vi ne želite da ih pridobijete? Već da ih ućutkate! Ili im zabranite da postoje! Šta god da je, ne može se ubrojati u civilizovane zamisli. Čak ni po zakonima prirodnog prava, nijednom čoveku nije data sloboda da maltretira i ponižava drugog.
Mil bi rekao da se demokratski um razlikuje od nedemokratskog po tome što u svojoj superiornoj sveobuhvatnosti može da prihvati bilo koje drugo mišljenje, a da se ne odrekne bilo čega što smatra vrednim.
- Civilizovano društvo zahteva od građana da pokažu i praktikuju strpljenje u javnim stvarima. Njihove strasti mogu biti previše nasilne, ili njihov lični ponos previše zahtevan, da bi se odrekli privatnih sukoba i prepustili zakonima osvetu za svoje stvarne ili navodne nepravde - piše Mil.
Učtivi politički dijalog je jedini ispravan obrazac ponašanja. Razaberite šta je pravo, izvidite među sobom šta je dobro. Ne može se hodati po dnu propasti. Hoćete li osuditi 2/3 Srbije da biste sebe opravdali? Setite se jevanđelja. Ne beru se smokve s trnja, niti se grožđe bere s trnovitog grma.
Robujete himeri besplodne taštine. Iz ničega ništa ne nastaje. Mržnja ne rađa ljubav. Prezrenje ne donosi naklonost. Zagledajte se iskreno u svoja srca. Preispitajte sebe jeste li svoje sugrađane, samo zato što veruju da je Srbija na dobrom putu, proglasili zlim i podlim zločincima? Mrzite li njihovu decu? Sprečavate li svoju decu da se igraju sa njihovom decom? Mislite li da je to uzvišeno? Da je to odlika izuzuzetnosti?
Pumpanje netrpeljivosti nije sredstvo pobede, već autoimuna bolest. Radite protiv sebe! Svaki pristojan čovek, a takvih su puni i Novi Sad i Srbija, iz svakog vašeg nasilnog performansa čita samo jedno - da nemate argumente da osporite rezultate Vučićeve politike. I da su uzurpacija i nadmeno samovlašće jedino čemu ste posvećeni. I privrženi. To nisu vrednosti kojima vredi verovati!
Milorad Bojović
Autor je stručnjak za odnose s javnošću