TO ME NE INTERESUJE NI U PRIVATNOM ŽIVOTU, PA NI NA TELEVIZIJI! Boško Jakovljević progovorio o O ODLASKU SA K1: „Želeo sam nešto što je prihvatljivije za mene”
Boško Jakovljević nije samo lice koje prepoznajete sa ekrana - on je čovek koji svojom kulturom, osmehom i harizmom ostaje upečatljiv i van televizije.
Gradski, duhovit i odmeren, Boško je, reklo bi se, kontinuitet u svetu koji se neprestano menja. Njegova sposobnost da se stalno prilagođava novim medijskim trendovima, dok zadržava svoju autentičnost, čini ga jedinstvenim na medijskoj sceni. Bilo da je pred kamerama kao voditelj, na modnoj pisti kao maneken ili u kreativnom procesu kao dizajner, Boško Jakovljević uspeva da inspiriše, povezuje i ostavi neizbrisiv trag u svetu medija i mode. Nedavno je krenuo novim televizijskim tragovima, kada je prešao na Una TV, gde radnim danima od 17 časova vodi emisiju „Popodne”, a u razgovoru za „Dnevnikov” TV magazin otkriva čime će to ispisati nove stranice svoje televizijske karijere.
– Isto kao i sve u životu. Često čujem da nas Bog stalno vraća da naučimo neke lekcije koje nismo savladali, a ja se pitam što me vraća pa petnaesti put počinjem neku emisiju iz početka (smeh), pa se onda pitam šta je to trebalo da naučim, a trebalo je, zapravo, da naučim da ja taj posao znam da radim i to sa entuzijazmom. Ako ga radim s ljubavlju okej mi je, ako mi je dosta onda ne treba više da ga radim. Dobra je i velika ekipa ljudi na Una televiziji. Znam da svi to sada govore, ali ja stvarno prvi put radim u tako nekom velikom krugu ljudi. Svi rade zdušno oko naše emisije i fenomenalno je. Nikad bezbrižniji nisam bio nego sada. Imam dovoljnu slobodu koja je meni potrebna za svoje izražavanje. A sve ostalo je taman kako je trebalo da bude – priča nam Boško Jakovljević na početku razgovora.
Red informative, red diskusije, pa kultura i zabava. Da li je to, iz vaše perspektive proveren recept za dobru gledanost?
– Ne idemo više skroz u politiku, u emisiji „Popodne” bavimo se društvenim temama, kulturom i zabavom. Ne znam da li je to proveren recept. Mnogi ljudi ne gledaju televiziju, zato što je ona postala medij kojim se manipuliše, a oni koji je gledaju hoće nešto pametno da čuju i vide. Dobro, nešto pametno mogu i da pročitaju, ali ako ne dožive jednu dobru energiju sa televizije onda ne treba da čekaju televiziju da to dobiju. Proveren recept je samo taj da ljudi imaju osećaj da si blagonaklon, da voliš to što radiš, da voliš svoje goste i da si pristojan. To je moj recept. Postoje i drugi recepti, koji su možda brži, a to je da si provokativan, nevaspitan itd, ali, pošto mene to ni u životu ne interesuje, ne interesuje me ni da gledam na teliziji. Nisam taj tip.
Nedavno je na jednoj Instagram stranici osvanuo tekst o vama u kojem se poentira da u promenama u medijskom i društvenom okruženju vi ostajete simbol onoga što je isto, dostojanstveno i kulturno. Jeste li uspeli poslednjih godina da osvestite da ste zaista postali brend, ne samo televizijski, već i društveni?
– Nemojte da me plašite, mnogo ste ozbiljni i dajete mi na značaju, a ne planiram da „odapnem” sigurno ne još 20 godina (smeh). Šalu na stranu. Jesam, osvestio sam to. Imam 56 godina, to nije malo, pa ako sada nisam svestan da imam neku težinu i mudrost, onda nešto nije u redu sa mnom. Jedino što je bitno je da sam sa sobom budeš u redu da kad nešto uradiš i kad to neko pohvali možeš da kažeš da si to uradio iz dobre volje i namere, najbolje što si mogao i da si sa tim u miru. A očigledno da to na duži vremenski period neko vidi, jer bilo je mnogo plovidbe da bi taj tekst na Instagramu bio takav kakav jeste.
Kad već pričamo o godinama, kako vas je u 56. dočekala nova poslovna energija i koliko vam znači izlazak iz zone komfora?
– Verujete li mi da sam, kada sam promenio posao, prvi put napravio nešto što je baš u redu za mene? Ja nisam u lošim odnosima sa ljudima sa K1, na kojoj sam pre Une radio. U super smo odnosima, samo sam ja zaključio da u ovom trenutku želim nešto drugačije. Nešto što je za mene prihvatljivije. Tako sam i rešio da odem sa K1. I stvarno je to prvi put. Ja uvek ostajem do kraja. I privatno i poslovno (smeh). Za sada mi je super ovde. Nadam se da ću ostati što duže, ali i da ću i privatno i u poslu pokušati da malo više negujem sebe. Nadam se da ćemo u emisiji „Popodne” da vam „zvonimo” po kućnom redu i ulazimo u domove što kalitetnije i bolje. Iako to, kad radiš svaki dan, jeste zahtevno.
Nedavno ste predstavili novu kolekciju brenda „Martini Vesto” na „Serbia Fashion Week”-u. Sa kojom idejom ste krenuli u kreiranje ovoga puta i šta ste želeli da nam „poručite” novom kolekcijom?
– To je kolekcija koja ne ide „prstom u oko”, nego ona koja je, pre svega, kad se nosi dobra, udobna, meka i kvalitetna, baš za zimu. Ja sam sada u fit formi, pa sam pravio ono što bih voleo da nosim. Tako je uvek - kad nisam u formi onda pravim neke pop-art iskoke (smeh), nešto što mislim da bi moglo da zaintrigira ili da neko drugi nosi.
Da li to znači da vi ne volite da nosite šarene stvari?
– Ja stvarno retko nosim šarene stvari. Ako su monohromne onda da. Ali, volim da vidim šareno. Ja sam dete pop-arta, tako da se meni to sviđa. I volim kad neko drugi nosi.
Sećate li se svoje prve revije? Kada postavite paralelu između tadašnjeg vremena i ovog trenutka - šta se u međuvremenu desilo?
– Nekome sam rekao da će mi starost biti zanimljiva jer se ničega ne sećam (smeh). Skoro sam slavio 20 godina bavljenja modom. Prvu reviju činilo je 12 odela, koje sam nosio u emisiji „Plesom do snova”. Pravio sam ih za emisiju, tako se desila i prva revija. Bilo je do danas raznoraznih stvari. U početku čovek ima manje zahteve, skromnija su mu očekivanja, pa je i zadovoljstvo veće. U sredini se onda nešto razmašta, raspline, pa su, onda, i zadovoljstva manja ili veća. Onda, u poznijem periodu znaš šta hoćeš, toliko koliko hoćeš - možeš. Ja i ne želim da pravim neke spektakle od svega toga, ali želim da nastavim da radim u kontinuitetu i da ljudi vide šta ja kreiram. To mi je okej.
Armanijevska jednostavnost u kreacijama
Kako ste gradili svoj stil i ukus tokom godina i kao dizajner i kao ličnost?
– Mislim da se stil i ukus grade godinama, kroz iskustvo. Meni se još uvek sviđaju iste stvari kao na nekim fotografijama, koje sam ostavio u nekom rokovniku. Ja volim tu armanijevsku jednostavnost, da nema puno svega, da te ništa ne guši, a, opet, sviđa mi se i neki seksepil tomfordovskog dizajna. Volim i komplikovanost nekih dizajnera sa severa Evrope ili Japanaca, ali, ako za sebe baš treba da biram, onda neka bude udobno i meko, a može i malo Toma Forda i Armanija. Nikako se ne poredim sa njima, ali tako ja to gledam kad stilizujem svoje stvari.
Kako vi, kao čovek „iz televizora”, gledate uopšteno na modnu reviju? Da li je to umetnost, komunikacija, šou ili nešto drugo?
– U jednom trenutku je to bio socijalni trenutak. Nisam siguran da li je modna revija ista za publiku i za onog koji predstavlja svoju kolekciju. Za nekoga ko predstavlja svoj rad to je nešto što je on pravio dugo ili kratko, ali nešto što ima emociju koja na modnoj reviji treba da se desi. Nije isti kapacitet onoga što se daje i očekuje. Što se mene tiče, što sam iskusniji to puštam da se stvari dešavaju. Znate kako stariji kažu - ne možeš da uradiš bolje nego što možeš, ali stvarno je tako. Mislim da modna revija nema više tu komunikacijsku težinu koju je imala pre, ali, u svakom slučaju, to je jedan stvarni kontakt. Ljudi su pomislili da će sve moći da urade veštačkom inteligencijom, a ja mislim da neće. Poznajem mnogo njih koji, čim primete da je nešto delo veštačke inteligencije, odmah kažu da nije to to. Ljudi hoće još uvek da vide stvarnu stvar, pa bila ona dobra, loša, bolja, gora, nije ni bitno, samo neka se desi stvarno.
Kada ste počinjali svoju karijeru svi su želeli da budu deo modne i medijske scene, da prisustvuju modnim događajima, da sede u prvom redu, a danas je to, čini mi se, drugačije. Da li je i to stvar socijalnog trenutka?
– Kada smo mi ušli na televiziju moda je bila interesantna, ali uglavnom za gradsku garnituru ljudi. Kada je televizija počela da izveštava sa modnih revija onda su svi hteli da budu tu. A onda, kada je televizija svima „posedala” na glavu sa tim, onda se pola njih razbežalo sa revija. Prosto, kad se nešto toliko isfura, onda ljudi kažu: „Ja neću da idem tamo, jer tamo dolazi svako”. I onda treba vremena da se vrati taj osećaj da na modnu reviju dolazi samo publika koju to interesuje. I meni ne smeta da bude i manje ljudi, samo je bitno da budu ljubitelji mode.
Vladimir Bijelić