RAZGOVOR S JAKOM ANDREJEM VOJEVCEM, REDITELJEM PREDSTAVE „SLOMLJENO REBRO” Zadatak umetnosti je postavljati pitanja
U svetu u kojem se istina često skriva iza tišine i navike, predstava "Slomljeno rebro" otvara prostor za glasove koji se retko čuju.
Ova, nova pozorišna produkcija, koja će svoju premijeru imati večeras u Novosadskom pozorištu, snažno i dirljivo progovara o vezi između mizoginije, femicida i ženskog otpora. Predstava je nastala u okviru evropskog projekta Femminicity – Mreža gradova za učešće žena u kreiranju javnih politika, podržanog kroz program Evropske unije CERV, i rezultat je zajedničkog rada internacionalnog umetničkog tima i više od dvadeset žena iz Novog Sada koje su, kroz proces radionica, postale i same izvođačice na sceni.
Režiju potpisuje Jaka Andrej Vojevec, slovenački reditelj, performer i tekstopisac, poznat po autorskom pozorištu koje ne beži od društvenih tema. Diplomirao je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani (2002), a potom i pozorišnu i radio režiju na Akademiji za gledalište, radio, film i televiziju (AGRFT) 2009. godine. Kao reditelj je radio u brojnim slovenačkim pozorištima kao što su SNG Drama Ljubljana, SNG Drama Maribor, SNG Nova Gorica, SLG Celje, MGL, SSG Trst, LGL, Cankarjev dom i Pozorište Glej kao i u nezavisnoj sceni i plesnom teatru Ljubljana.
Poslednjih godina Vojevec se okreće autorskom pozorištu, za koje sam piše tekstove i režira ih, često sa snažnim satiričnim i društveno-kritičkim tonom. Među njegovim najpoznatijim projektima su „Hamlet pa pol“, „Brutalci“, „Sablazan u dolini Sevniškoj ili adut u rukavu“, „Male tajne“, „Szlovenijo ćutim“, „Od paleolita do Tvita“, kao i noviji radovi „Konspirološki kabaret“ i „U ritmu algoritma“.
Posebno se bavi teatrom potlačenih, oblikom angažovanog pozorišta koje koristi scenu kao prostor za društvenu promenu. Kao mentor i pedagog radio je sa mladima u Sloveniji, Hrvatskoj i Africi, realizujući brojne radionice i predstave koje podstiču kritičko razmišljanje o rodnim ulogama, predrasudama i socijalnoj nejednakosti. Imali smo priliku da razgovaramo o njegovom radu, novoj predstavi i kako vidi umetnost.
Vi ste reditelj, tekstopisac, često i sami glumite u svojim predstavama. Koliko vam je to zahtevno? Koje su prednosti, a koji izazovi kada na jednom projektu i vi sami imate nekoliko uloga?
- Prednost je u tome štomogu da radim upravo ono štoželim – ono što mene zaista zanima – kaže Jaka Andrej Vojevec. - Često sam, osim reditelja, i producent svojih projekata, jer ne radim u institucijama već na nezavisnoj sceni. To znači da se bavim i onim delom koji prevazilazi umetnost – organizacijom, finansijama, logistikom. Ali istovremeno, to mi daje potpunu slobodu. Ne moram da se osvrćem na tekstove koje je neko drugi napisao niti na očekivanja institucija. Mogu da gradim sopstveni izrazi, da biram teme koje me lično dotiču.
Od prošle godine vodite evropski projekat Karavan Uradi sam/sama, koji osnažuje mlade da se društveno angažuju kro zumetnost. Kako izgleda taj proces rada, ikakve su ideje mladih danas?
- Postoji deo mladih koji zaista žele da budu društveno angažovani. To su često studenti društvenih nauka, ali ne isključivo – aktivizam i umetnost prirodno se prepliću kod onih koje zanima svet oko njih. Ipak, ima i onih koji o tome ne razmišljaju. Zanimljivo mi je da su današnje generacije, uprkos apatiji vremena, možda čak više angažovane nego što smo mi bili. Ja sam odrastao u periodu raspada Jugoslavije, u vremenu kada se činilo da će promena sistema i osvajanje nezavisnosti rešiti sve. Verovali smo da je san ostvaren – ali ispostavilo se da je to bila fantazija. Mladi danas, čini mi se, jasno osećaju da se za vrednosti i prava mora stalno boriti.
Trenutak u kojem glasovi žena postaju svedočanstva, a publika učesnik promene
Vojevec pripada generaciji umetnika koji ne odvajaju umetnost od stvarnosti, niti scenu od života. Njegove predstave nisu samo estetski doživljaj, već prostor zajedničkog preispitivanja i dijaloga.“ Slomljeno rebro“ zato nije samo pozorišni događaj, već čin zajedništva – trenutak u kojem glasovi žena postaju svedočanstva, a publika učesnik promene.
U vremenu kada umetnost često beži od odgovornosti, Jaka Andrej Vojevec bira da je upravo u njoj pronađe. Njegovo pozorište ne nudi utehu, već jasno ogledalo – ono u kojem se vidi društvo koje još uvek uči da prepozna sopstvene pukotine.
Predstava „Slomljeno rebro“ tematizuje odnos mizoginih stereotipa i femicida, i nastala je kroz proces rada sa više od dvadeset žena različitih profila koje i same učestvuju u izvođenju. Kako je izgledao taj proces?
- U projekat sam ušao naknadno, umesto prijateljice i koleginice s kojom dugo sarađujem, a koja je u tom trenutkubila u drugom stanju. Privukla me je tema, ali nisam došao sa unapred zamišljenim konceptom. Zajedno sa grupom učesnica, kroz tehnike pozorišta potlačenih, radili smo na improvizacijama i vežbama iz kojih se postepeno iskristali sama dramaturgija predstave. To je bio proces zajedničkog istraživanja, razmene i učenja, ništa nije bilo nametnuto. Predstava je nastala iz iskustava i glasova samih učesnica, što joj daje posebnu snagu i autentičnost.
Ko je najvažnija ciljna grupa za ovu predstavu, ko bi trebalo da je pogleda i zašto?
- Ciljna grupa je ona koja se uopšte ne bavi umetnošću i koja čak i ne ide u pozorište. Ljudi koji uopšte ne razmišljaju o stvarima kojima se ova predstava bavi, to su stvari koje čak i ja vidim kod sebe, koje su tako duboko ukorenjene, da ih ne primećuješ dok ih neko ne ispostavi pred tebe. Sećam se i ja kad sam bio mali koliko rano počinje ta priča o ulogama muškaraca i žena i kako se baš ti stereotipi i ideje o tome kakav bi neko trebao da bude jako rano razviju i kako to postane prirodno i uopšte se ne razmišlja o tome.
Šta je umetnost za vas? Da li je ona lek za društvo, alat za promene... kako je vi definišete?
- Zadatak umetnosti je postavljati pitanja o stvarima za koje većina ljudi misli da ne treba preispitivati. O stvarima koje su, tobože, prirodne i normalne.