„NOVI ŽIVOT“ IZBRISAN SA LICA ZEMLJE, ALI NE I IZ SEĆANJA Drago Kragulj i danas obilazi salaš koga nema
Dotrajala konstrukcija vodotornja koji štrči u pitomoj koviljskoj ravnici, dva do tri kilometra udaljen od Dunava, i komadi cigala i betona koje traktori orući zemlju izbace ujesen na površinu, jedini su pokazatelj da su na tom prostoru postojali nekakvi oblici života.
Ovde nije reč o nekom arheološkom nalazu već o ostacima poljoprivrednog dobra koje je nakon velike poplave 1965. godine polako počelo da nestaje sa zemlje i danas samo postoji u sećanjima onih koji su živeli na tom imanju ili na neki drugi način imali dodira sa njim.
– Cela moja porodica, otac i majka sa sedmoro dece, osmo im se rodilo ovde, došla je 1950. godine iz Bosne na imanje karlovačke Zemljoradničke zadruge „Novi život”, koja je formirana, koju godinu pre, na patrijaršijskom zemljištu na levoj obali Dunava, na koviljskoj starni – priča Drago Kragulj zvani Štuka iz Sremskih Karlovaca.
– Bio je to poslednji krug kolonizacije. Ja sam tad imao četiri godine. Bio sam mali, ali dosta toga sam zapamtio. Smestili su nas u školsku zgradu dok nisu odredili koji stan možemo da koristimo, a tata je raspoređen da hrani telad. Zatekli smo tamo već radnike sa porodicama, poput Franje Korpaša i Đure Komarca. Nama, deci, je bilo lepo na tom salašu. Igrali smo se do mile volje, trčali po prašini i blatu do polaska u školu, ali su zato odrasli radili od jutra do večeri. Čizme u proleći obuju, u jesen skinu. I nikud ne idu. Kao u Nemačkoj. Ali je bilo lepo kad dođe Prvi maj…Onda svi izađu, kreče se oraji, pa sve sija. Bilo je dva reda topola kroz koje se izlazilo na dolmu. Milina…
Po Kraguljevim rečima, zadruga je bila vrlo dobro organizovana. Imala je dva agronoma – Dušana Mijatovića i Paju Pavlovića, kao i veterinara. Na ekonomiji je bilo 40 stanova i isto toliko porodica, a svaka je u proseku imala po četiri člana, u nekim i više. O štalama za krave, konje, svinje i ovce da se ne govori. Ovce je čuvao Pera Pavlović, zvani Perkan, poznati karlovački gajdaš, koji bi subotom i nedeljom, kada su ekskurzije, uvek na istom mestu, na Stražilovu svirao.
– Bilo je to pravo malo selo. Imali smo i prodavnicu koju su držali Petar Radojev Kokin i njegova žena Ljubica. Isprva na salašu nije bilo struje. Kada je došla, počeli su se kupovati radio aparati, puštala muzika…Za mene su otkrovenje bili dočeci Nove godine. Bio sam u četvrtom ili petom razredu, pa nisam znao zašto oni to rade. Odrasli se dotaraju, dođe harmonikaš iz Kovilja, i celu noć u školi traje veselje. Imali smo čak i korzo, i, naravno, organizovanu nastavu – kaže Kragulj.
Na salašu je otvoreno istureno odeljenje karlovačke Osnovne škole „23. oktobar”. Radilo je četvoro učitelja. Bili su to Stana Krstić, Milan Tabakov, Slavica Selaković i Miodrag Mihajlović. Nakon četvrtog razreda deca su nastavljala školovanje u matičnoj školi u Karlovcima. A do Karlovaca išli su preko Dunava – skelom.
– Išao sam od salaša biciklom do skele. Pera Cipela sa salaša radio je na skeli. Bio je Rom. Samo peva i tera skelu. Na obali je Đura Vendika iz Karlovaca držao kafanu, a pre njega neki Mažija iz Kovilja. Pošto sam voleo da poranim, dođem prvi do kafane, počistim lišće i dobijem klaker da popijem. Ako nema mnogo naroda, onda Pera ne tera skelu, nego nas preveze čamcem. Kad ne naučim nešto, koristio sam skelu kao izgovor da me puste ranije sa časova i tako izbegnem propitivanje – kaže Štuka.
Momci sa salaša bi, po Kraguljevoj priči, završavali kurseve za traktoriste u Šangaju i Budisavu, i posle radili na imanju, ukoliko ga nisu napuštali iz drugih razloga kada stasaju. Kaže da su na salašu vladali red i disciplina, koje su i deca morala da poštuju. Strogo im je bilo zabranjeno da beru voće i povrće, a u suprotnom njihovi roditelji su prozivani i snosili posledice. Jednom su se drznuli da ukradu bostan, ali ih je odmah uhvatio Pera Cipela.
Svako jutro je sa salaša „išlo” mleko u Karlovce. I ne samo mleko, nego i svo povrće. Kako je sazrevalo u povrtnjaku tako je plasirano u Karlovce. Uredno zapakovano u pletene korpe, a mleko u aluminijumske kante.
– Moj brat Marko je vozio zaprežna kola i ja sam znao da pođem sa njim kad idem u prvu smenu u školu. Povrće i mleko istovarani su ispred zadruge koja je bila u centru, gde je bioskop bio. Išlo se stražnjom stranom, pa kroz dvorište, gde je bila velika šupa pokrivena trskom. Višak se nosio u Novi Sad ili u Šangaj – priča Drago Kragulj.
Njegov otac 1963. kupuje kuću u Ulici Doka u Sremskim Karlovcima i bio je to početak kraja njihovog života u Koviljskom ritu. Drago je pre toga otišao da izučava zanat, usledio je odlazak u vojsku, pa zaposlenje u karlovačkoj Agrotehni u kojoj je proveo ceo radni vek, pa se i ubrzo i oženio, i usled svega, retko odlazio na salaš.
Od Arhangelova do zadruge
Ekonomije u Koviljskom ritu seća se i mr Boško Brzić, rođeni Koviljčanin, koji je kao đak Učiteljske škole u Karlovcima dolazio sa nastavnikom likovnog Evgenijem Genom Kneževićem da crta domaće životinje. „Tu je svojevremeno postojalo patrijaršijsko poljoprivredno imanje po imenu Arhangelovo, jer je zemljište bilo u crkvenom vlasništvu. Posle Drugog svetskog rata osnovana je seljačka radna zadruga Novi život u Karlovcima, koja je funkcionisala u Koviljskom ritu. Na Arhangelovu je postojao vodotoranj na čijem vrhu je bio bazen s vodom”, kaže Brzić. Pre gašenja, „Novi život” prelazi u ruke koviljske Zemljoradničke zadruge, po direktivi s viših nivoa vlasti, uz obrazloženje da je bliži Kovilju, a i radi otplate duga. Ali, nije dugo opstala. Posle poplave 1965. definitivno prestaje da postoji.
– Salaš je počeo da se rastače 1965. kada je Dunav probio dolmu. Ja tada nisam znao, ali on je već bio u gubitku. I onda sam rekao sebi: „Šta ću ja sad tamo?” Duže vreme nisam išao i kad su mi rekli da se ruši, promenio sam odluku i otišao. Kad sam stigao, imao sam šta da vidim – pola salaša nema. Onda mi je već bilo žao. Posle toga sam odlazio svake godine, jer je ostalo još nekoliko ljudi koji se nisu odselili. Svaki put kad odem, vidim da se neka kuća dopola srušila i kako traktorima odnose cigle u Kovilj … – priča sa setom u glasu Drago Kragulj.
Vremenom od četrdesetak kuća i ko zna koliko štala, samo je toranj ostao. I dan-danas samo on postoji. Drago i sada, na pragu osamdesete godine, na isti način, čamcem preko Dunava, a onda biciklom ode na mesto gde je bio salaš. Ukoliko je to leti, ubere po koji ringlov, što kao dete nije smeo na imanju, obiđe vodotoranj i uverivši se da i dalje stoji njegov potpis na tornju, vrati se kući ...
Zabranjeno je preuzimanje teksta ili dela teksta bez navođenja autora i naše medijske kuće, u vidu živog linka koji vodi ka originalnom sadržaju. Svako kršenje ovog pravila tretiraće se kao povreda autorskih prava.