(VIDEO) OŠTRICE IZ TRKULJINE RADIONICE ZABODENE SVUDA U SVETU Umetnost sečiva i gravure s dušom
Šta je zajedničko glumcu Vojinu Ćetkoviću, pevaču Željku Bebeku, starleti Staniji i ruskom MMA borcu Fjodoru Jemeljanenku? Da vas pustimo još malo da razmislite?
Odgovor je: nož!
Ručno rađeni nož u kovačkoj radionici Saše Trkulje iz Novih Karlovaca, iliti Sasa.
Naravno, svaki od pomenutih velikana svog domena ima unikatnu oštricu, ni po čemu drugima sličnu, sa autentičnom gravurom i posebno odabranim materijalima.
– Noževi su specifični, dosta sam ih radio kao specijalne poklone, a neki su bili i namenjeni predsednicima nekih država – dodaje Trkulja, koji je najpre počeo da se bavi gravurom i spidkarvingom (speed carving), da bi pre 15 godina došao u kontakt sa oštricama i tako kompletirao proizvodnju sečiva. – Ovo je sad neka vrsta umetnosti, jer dajem dušu nečemu što čovek želi da ima za sebe. Najlakše je napraviti klasike, ali kad sebe date kroz gravuru, to ljudi više cene i bolje ide prodaja. Svaki posao koji radite za sebe, a ne za nekoga drugog, kao i svaki trud i te kako se isplati.
Osim noževa – kuhinjskih, lovačkih i ribolovačkih, Trkulja pravi i alat za tartufe, preklopne britvice, sekirice, čekiće, mačeve. Odnosno, sve što je od čelika. A tu i nailazi na prvu prepreku zvanu „nabavka materijala”.
– Sam proces izrade je skup, čelnici su takođe skupi, pritom ovde ne možemo ništa da nabavimo, sve moramo da uvozimo. Pa još ako u dršku žele da stavim zub mamuta ili neki rog ili komad afričkog drveta... Sve je to skupo – naglašava naš sagovornik.
Još kad se doda i graviranje, pa pravljenje futrole od prave kože... Izvoljevanjima nema kraja, ali ni za Sašine prste i maštu granice ne postoje.
Na sve to ne treba zaboraviti ni visok nivo opasnosti kom se svaki kovač izlaže od prašine, isparenja kancerogenih materija, vatre, varnica...
– Polirke su najopasnije jer se oštrica pritiska na točak koji se vrti i dovoljno je da malo okrenete kontra i da vam uhvati leđa noža i izbije vam ga iz ruke. Srećom, ja nisam imao nekih ozbiljnijih ozleda, ali posao je dosta opasan – pojašnjava kovač iz Sasa.
Međutim, kako se godine nižu, a broj iskovanih poklona svakodnevno raste, jasno je i da je Saši Trkulji sve manje vremena potrebno da napravi željeni predmet. Kako se priseća, ranije mu je za jedan jednostavniji nož trebalo i do deset dana rada, a sada svega nekoliko sati.
– Za graviranje uvek treba vremena, ali sama veština obrade čini da sve radim brže i jednostavnije – veli naš domaćin.
Kako dodaje, ima zainteresovanih koji žele da se oprobaju u ovom zanatu, ali da ljudi mahom odustaju i to baš kad vide koliko prašine i stepeni buđe u radionici.
– Planiram da napravim školicu za desetak ljudi, jer za jednog čoveka se ne isplati, a i nikako ne stižem da odvojim vreme još i za to. Takođe, plan mi je da mogu da dođem u radionicu i da uradim šta mi se radi i da sve to izložim, pa da ljudi pogledaju ponudu i odaberu šta žele da kupe – ciljevi su zanatlije Saše Trkulje.