PRAVNI I GEOPOLITIČKI OMOTAČ GENOCIDA: Kako Sudan postaje klanica crnaca pred nemoćnim svetom
Prema detaljnoj analizi koju je na svom Jutjub kanalu publikovao Zek Mekasa u videu video: „SUDAN : BLACK PEOPLE ARE BEING EX… IN SUDAN !!“, sudanska vlada direktno optužuje Ujedinjene Arapske Emirate (UAE) za sponzorisanje genocida nad crnačkim stanovništvom.
Ključni pravni aspekt ove krize, kako se navodi u videu, leži u činjenici da Međunarodni sud pravde smatra da „UAE nije u njihovoj nadležnosti jer nikada nisu potpisali Konvenciju protiv genocida iz 1948. godine“.
Ova pravna praznina efektivno štiti jednog od ključnih aktera od bilo kakve pravne odgovornosti, ostavljajući žrtve bez pravnog leka.
Od sistema aparthejda do genocida: Džandžavid kao oružje države
Nakon sticanja nezavisnosti 1956. godine, Sudan je uspostavio sistem institucionalne diskriminacije. Kako Mekasa objašnjava, „Vlada je brinula samo o ljudima arapskog porekla, dok su se crnci osećali zanemareno“.
Kada su crnci zatražili autonomiju, režim je odgovorio stvaranjem specijalnih paravojnih formacija. Najzloglasnija među njima bila je „Džandžavid“ (Džandžavid), čije ime u prevodu znači „đavo na konju“. Ova grupa je sprovela kampanju terora tokom Darfurske krize (2003-2010), koja je, prema navodima, koštala života „400.000 do milion ljudi“.
Legalizacija zločina: Rođenje Snaga za brzu podršku (RSF)
Godine 2013. režim je pokušao da oprašta krvavu prošlost Džandžavida. Tadašnji predsednik Omar al-Bašir „uzeo je grupu Džandžavid i stvorio ono što se zove RSF (Snage za brzu podršku).
Cilj je bio da se ’očisti’ ime Džandžavida zbog počinjenih zločina“. Međutim, umesto demobilizacije, RSF je evoluirao u moćnu paravojnu formaciju, koja se finansijski osamostalila zahvaljujući kontroli nad rudnicima zlata, čime je Sudan postao „treći najveći proizvođač zlata na svetu“.
Geopolitička zaostavština: Zašto svet ćuti
Nakon zbacivanjaal-Bašira 2019. godine, došlo je do sukoba između dve glavne vojne sile – regularne vojske i RSF-a. RSF je odbio integraciju u regularnu vojsku jer su se, kako se navodi, „osećali previše moćnim i bogatim od oružja i zlata“.
UAE se, prema optužbama sudanske vlade, pojavio kao ključni sponzor RSF-a, pružajući mu „dronove, oružje i obaveštajne službe“. Ekonomski interesi UAE u Sudanu su dvostruki. Kao „najveći klijent“ sudanskog zlata, UAE ima direktnu korist od saradnje sa RSF-om, koji kontroliše rudnike. Kako Mekasa ističe, za UAE je „lakše pregovarati sa ’grupom ubica’ nego sa struktuiranom vladom“. Pored toga, UAE ulaže u poljoprivredno zemljište Sudana kako bi obezbedio sopstvenu prehrambenu bezbednost, s obzirom da „UAE uvozi 90% svoje hrane“.
Položaj crnaca: Tragični paradoks preživljavanja
U ovom sukobu, crnačko stanovništvo se suočava sa tragičnim izborom. Iako je i regularna vojska bila instrument njihove istorijske opresije, crnci je, prema izveštaju, ipak preferiraju u odnosu na RSF.
Razlog, kako se navodi, leži u činjenici da „vojska mora da odgovara svetskoj politici i svetskom mišljenju, dok Džandžavid ne mari ni za koga“. Drugim rečima, regularna vojska se smatra podložnijom međunarodnom pritisku.
Pravna praznina kao zeleno svetlo za genocid
Trenutna borba za Al-Fašir, poslednje uporište regularne vojske u Darfuru, predstavlja potencijalnu prekretnicu. Pad grada pod kontrolu RSF-a, koji vodi poreklo od Džandžavida, označio bi konačnu etapu u dugotrajnoj kampanji etničkog čišćenja.
Konačno, glavna prepreka za sprečavanje genocida nije samo nedostatak političke volje, već i specifična pravna praznina. Činjenica da UAE nije potpisnik Konvencije o genocidu iz 1948. godine stvara pravni vakuum koji omogućava da se jedan od najtežih zločina u savremenoj istoriji odvija uz efektivnu nekažnjivost glavnog spoljnog aktera. Ovaj slučaj Sudana postavlja tužno pitanje: da li međunarodno pravo, uz sve svoje praznine, na neki način daje zeleno svetlo za genocid u 21. veku?