(NE)ZABORAVLJENI Ferenc Kamasi, atletski trener i nekadašnji selektor Reprezentacije Jugoslavije PRONALAZAČ I PROIZVOĐAČ ISTINSKIH ASOVA
Ne, nije Ferenc Kamasi imao značajniju sportsku karijeru u vreme kada je bio mlad. Svoj put je, međutim, gradio kroz trenerske vode u „kraljici sportova“, u kojoj je pronašao, iškolovao i na trofejni put izveo veći broj asova ovdašnje atletske scene, nikada sebe ne isturajući u prvi plan.
Radio je s mladima, dosledno i uporno i ljudi koji su s njim želeli da stupe u kontakt, a u vreme kada su mobilni telefoni bili „futuristička ludost“, uvek su znali gde mogu da ga pronađu: nepogrešivo je bio na stadionu Vojvodine, vodeći brojne učenike kroz hodnike atletskih tajni i otkrivajući im prečice i saznanja kako da u njima ne zalutaju. I da, naravno, pronađu vlastita rešenja, odgonetnu sve nepoznanice i iskorače na put sportske afirmacije.
- Verovatno to ni mnogi moji prijatelji ne znaju, rođen sam 1950. godine u Bačkom Petrovom Selu – počeo je Ferika svoju priču. – Moji roditelji bili su iz tog mesta, a moj otac je imao 19 godina kada se završio Drugi svetski rat i završio je u armiji generala Koste Nađa, koja je išla u oslobađanje teritorija, preko Batine i Maribora, sve do Trsta. Posle rata ostao je u vojci, dok je dve godine od tate mlađa mama, kada je trebala da se porodi, otišla u kuću svojih roditelja u Bačkom Petrovom Selu u kojoj sam, u ulici Adi Endrea 54, eto, ja došao na svet. Otac je tada radio u Vrdniku, da bi potom dobio posao u Sremskoj Kamenici i u tom mestu sam živeo, u blizini kuće Jovana Jovanovića Zmaja, do četvrtog razreda osnovne škole. Te 1960, otac je dobio službu u komandi vojnog odseka u Petrovaradinu i stan na Detelinari, tako da sam tada postao pravi Novosađanin.
Kamasi je u osnovnu školu „Jovan Jovanović Zmaj“ išao najpre u Sremskoj Kamenici, a kada se njegova porodica preselila u Srpsku Atinu, postao je učenik OŠ „Svetozar Marković“, koja se tada nalazila u zgradi današnje Srednje umetničke škole „Bogdan Šuput“.
Trenerska kompenzacija
Zanimljiva je tvrdnja našeg sagovornika, da je istorija sportka pokazala, da je mnogo više neuspešnih sportista, a odličnih trenera, kao što je on bio, nego li uspešnih sportista koji su izrasli u isto takve stručnjake. „Elita atletskih trenera u Srbiji to dokazuje: trener Nenada Stekića, Aleksandar Marinković, nije bio vrsni atletičar, pa trener Gizele Farkaš, Jovan Dragosavac, takođe nije mogao da se podiči sopstvenim uspesima na stazi, isto se odnosilo i na Mihajla Švraku, s kojim je radio Dragutin Topić, kao i na trenera Vere Nikolić, Aleksandra Petrovića... Pokušavao sam da sam sebi to razjasnim i saznanjem da sve ono što, kao aktivni sportisti, nismo uspevali da dostignemo, nastojali smo da kompenzujemo kroz rad sa atletičarima koje smo vodili”...
- U najranijem detinjstvu, vodio sam život u prirodi, ispunjen igrom, sankanjem, vinogradima, brojnom decom i komšijama. Glavne igre bile su nam ondašnje, dečije, „Kauboja i Indijanaca“, „Partizana i Nemaca“, za koje je Kamenički park bio kao stvoren. Imali smo fizički izuzetno aktivan život, pa smo svo vreme provodili na ulici. Sećam se maminih reči da smo u kuću ulazili „samo kad ogladnimo, da pojedemo parče ‘leba i masti“. Pamtim i da su, u drugom razredu, učiteljice u školskom dvorištvu pravile takmičenja u trčanju, na kojima sam pobeđivao, a u tom stilu sam nastavio i kada smo prešli u Novi Sad. Moj otac bio je član uprave FK Radnički, koji je igrao na sadašnjem stadionu RFK Novi Sad i sa 14 godina me je upisao tamo. Trenirao sam par meseci, ali, pošto sam bio brz, stalno sam se suočavao s tim da su me rivali faulirali i to nisam želeo. Bio sam izraziti individualac i ekipna igra nije mi odgovarala, pa sam pauzirao nekih godinu dana. Kada sam pošao u srednju Mašinsku školu, profesor fizičkog bio mi je čuveni Novosađanin Milan Ziga Šašić, koji je propagirao skijanje na snegu, a bio je i rekorder u skoku motkom. Uz njega sam, tokom naredne četiri godine, trenirao tu atletsku diciplinu i najveći uspeh bilo mi je osvajanje trećeg mesta na juniorskom prvenstvu države, s preskočenih 3,60 metara.
Sticajem okolnosti, Kamasi nije odmah upisao fakultet, već je posle srednje škole otišao u vojsku.
– Roditelji nisu imali sredstava da me dalje školuju, pa sam odlučio, po povratku iz armije, da se zaposlim. Postao sam radnik fabrike „27. mart“ u Industrijskoj zoni i narednu godinu sam tamo radio. Tada je moj brat otišao u JNA, otvorilo se malo prostora u porodičnim finansijama i rekao sam ocu da mi se posao ne sviđa, da u tome ne vidim nikakvu perspektivu i dogovorili smo se da, dok je brat u vojsci, upišem Višu pedagošku školu, koja se nalazila tada u novoj zgradi gde se danas nalazi Fakultet za sport i fizičko vaspitanje. Za godinu i po dana sam završio tu školu, venčao se s prvom suprugom i iz tog braka sam dobio sinove Feđu i danas nažalost pokojnog Sašu. Kasnije sam, u drugom braku, dobio i tri ćerke – Sofiju, Atinu i Laru. Iako sam i dalje trenirao, zaposlio sam se u OŠ „Jovan Jovanović Zmaj“ u Srbobranu, gde sam organizovao atletsku sekciju. I ne samo to, sa školskom ekipom osvojio sam, već u prvoj godini, Prvenstvo Vojvodine. Posle godinu dana u Novom Sadu je otvorena, bilo je to 1975, nova škola “Jovan Popović“, pa sam po pola dobio posao u toj školi, kao i u školi „Dositej Obradović“ na Detelinari.
Tada je Ferika već radio kao trener u AK Vojvodina i sam sebi je postavio jedan cilj.
– Ideja mi je bila da u školi napravim atletskog reprezentativca. U generaciji koju sam vodio zadesio se sin našeg čuvenog rvača Stevana Pište Horvata – Atila, koji je pokazivao veliku sklonost ka skoku uvis, koji je stigao i do seniorskog rekorda Vojvodine od 215 cm. U plejadi dece s kojima sam radio, izdvojio bih decu rođenu 1967, u kojoj je bila Tamara Malešev, rekorderka Jugoslavije sa preskočenih 192 cm, s kojom je došao u klub i njen brat Petar. Kasnije je stigla i generacija 1971. godišta, s Goranom Obradovićem, današnjim trenerom Ivane Španović. On mi je rekao da ima drugara koji mu je i komšija, da igra odbojku, ali bi se oprobao i u skoku uvis. Reč je bila o Stevanu Zoriću, kasnijem reprezentativcu naše zemlje i čoveku koji je savladao visinu od 231 cm. Oni su sa mnom radili i u klubu, ali i u sekciji u mojoj školi, u kojoj sam razvio čitav sistem ekipnih takmičenja, koji je bio na zavidnom nivou.
Rad s Tamarom Malešev
Praktično od pionirskih dana, Kamasi je radio s Tamarom Malešev, koja je doskora bila vlasnica državnog rekorda Srbije u skoku uvis.
„S njom sam radio dugo, uz prekid od godinu-dve, kada je bila u Beogradu, u Crvenoj zvezdi, kod trenera Ace Marinkovića, da bi se kasnije vratila u Vojvodinu. Ona je 1983. bila druga na juniorskom EP, a sledeće godine je, u martu, osvojila peto mesto na seniorskom dvoranskom Prvenstvu Starog kontinenta i trebala je da ide tog leta na Olimpijadu u Los Anđelesu. Nažalost, povredila se, a onda smo doneli odluku za koju ni danas nisam siguran da je bila ispravna, da ne ide na Igre. Ona se, doduše, oporavila od ozlede, ali nije bila spremna za vrhunske rezultate. Tamara je, barem verbalno, prihvatila moju odluku, ali očigledno se s njom nije pomirila, a ja, s današnje tačke gledišta, mislim da sam možda pogrešio”.
Posle osam godina rada u školi, tačnije 1983, Ferenc Kamasi postao je profesionalni trener u AK Vojvodina.
– Zasitio sam se rada u školi, jer su se svake godine ukrug vrtele iste stvari, samo se se deca, odnosno đaci menjali. Stizala su loša ekonomska vremena i, pri ulasku u zbornicu, u kolektivu sam primetio sveprisutnu letargiju. Tada sam odlučio da odem... Imao sam tu sreću da je Anica Golijanin, kasnije udato Šobot, dobila posao u klubu i on joj se nije sviđao. Pitao sam je da li bi radila u školi, odgovorila je da bi, pa smo napravili samoupravni dogovor o razmeni radnika i počeo sam da radim u klubu. Već te godine mi je Tamara Malešev bila druga na juniorskom Evropskom prvenstvu, s preskočenih 186 cm.
Upravo Tamara i njen brat Peca, bili su među najboljim Kamasijevim učenicima.
- Uz njih dvoje, tu je svakako i Stevan Zorić, koji je osvajao brojne medalje na velikim takmičenjima. Uz skok uvis, međutim, posebno sam ponosan na svoj rad u disciplini koja je kod nas bila skoro zamrla, a to je desetoboj. Na sceni se pojavio Mihail Dudaš, medaljaš sa najvećih evropskih seniorskih takmičenja, pa su uslovi za to stvoreni u vreme dok sam bio savezni kapiten naše reprezentacije. S njim su bili i moj sin Feđa, Nikolić iz Kikinde i Mandarić iz Kanjiže, sve momci koji su učestvovali na svetskim takmičenjima u desetoboju. Oni su podigli rezultate na preko 8.000 bodova, sa dotadašnjih 7.000. Dudaš je ostvario 8.275 bodova, u radu sa Feđom i Goranom Obradovićem. Bio je uz njih i Igor Šarčević, koji je osvojio 10. mesto na EP, sa 7.995 bodova, dakle samo pet ispod granice koja deli vrhunske, od prosečnih desetobojaca.
Interesantno je da Ferika nikada nije bio na olimpijskim igrama, iako je imao sportiste koji su na njima učestvovali.
– Los Anđeles sam odbio, jer sam Tamaru Malešev odgovorio da tamo otputuje, a 1996, iako sam bio savezni kapiten, bila su samo tri mesta za trenere, uz sedam-osam sportista. Ta mesta sam popunio trenerima Dragana Perića, Aleksandra Rakovića i Dragutina Topića. Bio sam prvi kapiten koji, eto, nije bio na Igrama. Dve godine sam bio savezni kapiten i onda sam dao ostavku na tu funkciju, iako sam imao ugovor na još dve godine. Vratio sam se u moj klub i nastavio u njemu da radim.
Ivana je istinski biser
Prelazak Ivane Španović, iz Zrenjanina u Novi Sad, naravno, nije mogao da protekne bez velikih Kamasijevih zasluga. „U priču sam sa Španovićevom i njenim tadašnjim trenerom Janijem Hajduom ušao preko AS Srbije. Bili smo na nekim pripremama sa oko 70 mladih atletičara iz naše zemlje i tada sam je prvi put video, a imala je samo devet godina. Jani mi je objasnio ko je ona, ko su joj majka i otac, rekao da voli atletiku i tada smo počeli da stvaramo okruženje za njen razvoj. Bio sam svestan da je ona biser i praktično sam od tada počeo da vodim računa o njenim treninzima, pa je, već kroza tri godine, došla do nivoa najboljeg svetskog rezultata u skoku udalj za pionirke. Bila je juniorska prvakinja Balkana, učesnica Prvenstva sveta u Marakešu 2005. Tada je došla u Novi Sad, ne zahvalujući meni, već Zrenjanincima. Jani je odlazio u penziju i zvao me da pita šta da radimo s Ivanom i da li bi je Vojvodina prihvatila. Rekao sam da bi i to ne samo nju, već i njega s njom i ona je, od pileta, postala pravi atletski labud. Posle je s njom počeo da radi Goran Obradović i ostalo znate”...
Sve do 2015. godine, kada je otišao u penziju, Ferenc je uticao na to Vojvodina počne da dominira srpskom atletikom.
– Do tada su vodeći klubovi kod nas bili Crvena zvezda i Partizan. Tada sam potegao organizacione poslove u stručnom radu, uspeo sam da u Novi Sad vratim grupu atletičara koji su bili u Partizanu, na čelu sa Goranom Obradovićem, koji je prvi trenerski profesionalni posao dobio u tom klubu. Tada je počeo uspon Vojvodine, dobili smo novi tartan, pa smo 2004. bili organizatori Kupa Evrope. Postali smo najuspešniji kolektiv u sistemu AS Srbije, bio sam šef struke, pa smo sedam-osam godina bili perjanica srpske atletike. I danas, uprkos nedostatku prostora za bacačke dicipline, koji je izgubljen izgradnjom tržnog centra pored sadiona, Vojvodina ima najbolje trenere, među kojima su Obradović, moj sin Feđa, profesor Zeljković u bacačkim diciplinama, Darko Milinkov, Duško Miličić, Dragana Đorđević i još sijaset devojaka i mladića koji rade sa školicama atletike, koje pohađa oko 500 devojčica i dečaka.
Nacionalno priznanje Ferenc Kamasi dobio je za period u kojem je bio savezni kapiten reprezentacije, a kada je Dragutin Topić, na seniorskom Evropskom dvoranskom prvenstvu u Stokholmu, osvojio zlatnu medalju.
- Najpre sam, 1983, dobio Spartakovu nagradu, kada je Tamara osvojila srebro na juniorskom EP. A što se tiče nacionalnog priznanja, tada nismo ni znali da će ono da postoji, a ono, kao i rezultati kod sportista, odvaja vrhunske stručnjake, od onih prosečnih – završio je Ferenc Kamasi, živa enciklopedija atletike, koji je značajan deo karijere radio i kao kondicioni trener u, kako je naglasio, ozbiljnim našim, ali inostranim odbojkaškim, košarkaškim i fudbalskim klubovima.
Aleksandar Predojević