STRUČNJACI UPOZORAVAJU: NASILJE NAD RODITELJIMA ČESTO IMA SVOJ KOREN – U NASILJU Iz Pandorine kutije ne izlaze cveće i proleće
Iako se o porodičnom nasilju najčešće govori kao o nasilju nad supružnikom, odnosno nasilju nad decom, istraživanja pokazuju da postoji i mnogo manje vidljiva strana tog problema – nasilje dece nad roditeljima.
Reč je o fenomenu koji je i dalje tabu tema, retko se prijavljuje i još ređe javno analizira, iako ostavlja duboke posledice po čitavu porodicu.
Stručne analize ukazuju da deca najčešće vrše fizičko i emocionalno nasilje nad roditeljima, ali da su zabeleženi i oblici materijalnog iskorišćavanja, sistematske manipulacije, pa čak i seksualnog zlostavljanja. Uzroci ovakvog ponašanja nisu jednostavni niti isti za svaku porodicu – oni se kreću od individualnih karakteristika deteta, preko odnosa i stilova vaspitanja u porodici, do širih društvenih uticaja.
– U mojoj karijeri nije mi se niko javio i požalio da ga dete maltretira, ali se ovakvi slučajevi viđaju u praksi. Roditelji se javljaju jer imaju doživljaj da su izgubili kontrolu nad sopstvenim detetom, i to je najčešće negde od puberteta pa nadalje. Tu se negde vide propusti u vaspitanju ili nedovoljno postavljene granice – kaže dečiji psiholog Marina Oros, koja se u praksi susrela sa dosta „pokidanih veza“ na relaciji deca-roditelji. – Imamo puno slučajeva u kojima se vidi da su „zamenjene uloge“: dete diktira tempo, način života, šta se radi, gde se ide, šta se jede. Dete ne preuzima odgovornost za svoje ponašanje, a zahteva neku vrstu moći. I tu počinju problemi.
Istraživanja pokazuju i da je jedan od najjačih faktora rizika to što su deca i sama bila izložena nasilju ili su mu dugo svedočila unutar porodice. U takvim okolnostima, nasilje se često prenosi kao obrazac ponašanja.
– Agresivnost kod dece može biti način na koji dete pokazuje da postoji neki problem. To je najčešće model koji su videli u svojoj kući; psiholozi često tragaju za odgovorom na pitanje gde je dete videlo da možeš da udariš nekoga ili da vičeš, opsuješ. Zato se pitamo da li je to ustvari transgeneracijski prenos, da roditelj bude agresivan prema detetu, a da kasnije dete bude agresivno prema roditelju ili vršnjacima. Nasilje biva normalizovano – kaže nam Oros.
Ona posebno se ističe da je nasilje nad roditeljima učestalije u porodicama razvedenih roditelja, naročito kada je dete prolazilo kroz česte promene životne sredine, škole ili kada je u porodicu ušao novi partner jednog od roditelja, što deca neretko doživljavaju kao gubitak pažnje i emocionalne sigurnosti.
– Kada su odrasla deca u pitanju, najčešće se radi o finansijskom nasilju prema roditeljima, koji su tada stari i nemoćni. Međutim, psihičkog nasilja ima dosta, ali se ono podvodi pod „običaje“ ili „uobičajeno ponašanje u porodici“ i malo ko od roditelja uopšte tu vrstu nasilja percepira kao problem ...
Psihičko i emocionalno nasilje, kao i manipulacija, često su dugotrajni i razorni, a upravo zato i najteže dokazivi. Istraživanja pokazuju da deca u tim situacijama koriste različite strategije kontrole – od izazivanja osećaja krivice kod roditelja do emocionalnih ucena i finansijskog pritiska.
- Emocionalnog, pa čak i seksualnog zlostavljanja ima, ali ono teže izlazi na videlo. Možemo da pratimo samo slučajeve koji dospeju pred sud ...
Podaci takođe pokazuju da su majke češće žrtve nasilja od očeva. One se često osećaju nemoćnije i ugroženije, ali istovremeno imaju izraženu potrebu da zaštite svoje dete, čak i kada je ono nasilno. S druge strane, adolescenti često izbegavaju fizičke sukobe sa očevima, koje doživljavaju kao fizički snažnije.
-Dete koje odrasta u nasilju ima veliku šansu da ponovo završi u novom krugu nasilja. Ili kao budući nasilnik ili kao buduća žrtva – upozorava Marina Oros.
Posledice fizičke i psihičke
Kad žrtva jednom uđe u začarani krug nasilja, istraživanja ukazuju na posledičnu pojavu depresije, anksioznosti, straha, povlačenja i snažnog osećaja krivice. Prisutne su i fizičke tegobe poput nesanice, glavobolja i hroničnog umora, kao i društvena izolacija. Ipak, uprkos ozbiljnosti problema, roditelji najčešće ne traže pomoć. Razlozi su strah, stid, osećaj odgovornosti i želja da zaštite sopstveno dete od posledica, pa se problem često poriče ili minimizira.
Dodatni rizik predstavlja zloupotreba alkohola i droga u adolescenciji, za koju je utvrđeno da značajno povećava verovatnoću nasilnog ponašanja.
– Važno je znati i da korišćenje psihoaktivnih supstanci menja ličnost, menja hemiju mozga, ali menja i ponašanje i razlučivanje šta je dobro, a šta ne. Ipak, kad otvorimo Pandorinu kutiju, iz porodične istorije ne izlazi cveće i proleće – navodi naša sagovonica, dodajući da se teško dešava da neko postane nasilnik preko noći, iz savršenog porodičnog gnezda.
Kako se prekida taj zao krug nasilja, kako izaći iz njega? Ključ prevencije leži u ranoj prepoznavanju problema, kvalitetnoj komunikaciji i sigurnim, podrža- vajućim odnosima između dece i roditelja. Istovremeno, neophodno je da se o ovom problemu više govori u javnosti, kako bi se roditelji ohrabrili da nasilje prepoznaju, ne poriču i potraže stručnu pomoć.
– Naravo da je važan lični primer: ne možete detetu zabranjivati da koristi telefon, dok sami visite na njemu, ne možete mu zabranjivati da psuje, a vama je psovka postala uzrečica. Cilj je stvaranje zdravijeg okruženja za sve članove porodice. Ljudi koji jesu motivisani, uz manje ili više muke, prekinu taj lanac.