TEMA „DNEVNIKA”
VEŠTAČKA INTELIGENCIJA KAO ČAROBNJAK IZ OZA ChatGPT najbolja drugarica, savetnica i psiholog
Naravno da znam, pitao sam ChatGPT! Koliko ste puta u poslednje vreme čuli ovu rečenicu? Previše, rekao bi neko, a evo i zašto.
Kako algoritmi šire svoju sposobnost da organizuju društvo, politiku, institucije i ponašanje, sociolozi i psiholozi su postali zabrinuti zbog načina na koji nepredviđeni rezultati i manipulacija podacima mogu uticati na nas. Budući da se algoritmi često smatraju neutralnim i nepristrasnim, mogu netačno predstavljati veći autoritet od ljudskog (delimično zbog psihološkog fenomena pristrasnosti automatizacije), a u nekim slučajevima, oslanjanje na algoritme može nas oprati od savesti i odgovornosti („Čet mi je tako rekao“, i to smo mnogo puta čuli).
U tinejdžerskoj trci za popularnošću stradaju oni koji zaista imaju probleme
Mladi se sve više okreću AI i traže psihološku pomoć i druga za razgovor. Ali, traže stručnu pomoć, što je problem i za AI kreatore, IT stručnjake, i psihologe i psihijatre. Dodatni problem je u tome što se pokazalo da AI ima takve algoritme koji se u startu slažu s „promptom“, odnosno, pitanjima i tvrdnjama koje postavlja korisnik, i tako dobijate pristrasne odgovore sumnjive vrednosti. Šta kažu dečiji psiholozi na to što se mladi okreću grupi servera i programu, umesto živom biću?
- Problem je u tome što je algoritam takav da ti potvrđuje hipoteze od kojih si krenuo - Marina Oros, dečiji psiholog. - Osim toga, mladi danas barataju nekim terminima kojima starije generacije nisu, a tiču se mentalnog zdravlja. To je posebno specifično za tinejdžere. Oni, recimo, imaju izraze za opise mentalnih i emocionalnih stanja, i znaju ih na engleskom jeziku: ne znaju da su anksiozni, već kažu „anxious“, i to posebno koriste sleng, koji verovatno pokupe sa društvenih mreža, ali im je i AI postala izvor tih podataka. Barataju i izrazima za razne psihopatološke fenomene, koje pokušavaju da shvate i razumeju, ali na pogrešan način, kaže Oros, objašnjavajući kako sebe „dijagnostikuju“.
- Pitaju ChatGPT: „Da li imam derealizaciju?“, onda im on definiše šta to znači, a onda oni deo prepoznaju kod sebe i dođu kod psihologa uz tvrdnju „Ja imam simptome derealizacije“ – kaže naša sagovornica. - Često mi tinejdžeri dolaze s tvrdnjom da imaju socijalnu fobiju ili depersonalizaciju, derealizaciju - nešto što je u sklopu psihotičnih fenomena i vrlo retko se može naći u populaciji, a naročito je retko kod tog uzrasta. Onda se uhvate toga uz „rekao mi je ChatGPT da imam ovu dijagnozu“, obično uz skraćenice: ADHD, recimo, ili OCD, ne znajući da to znači „opsesivno-kompulsivni poremećaj“, niti šta on predstavlja. Posebno su „popularne“ traume, i svi misle da su prošli kroz razne traume, ne znajući da postoji bitna razlika između stres-iskustva i traume. Ta pristrasnost jezičkih modela na kojima je baziran ChatGPT i ostale veštačke inteligencije, praktično potvrđuje nešto što nije prisutno u realnosti.
Kako ističe, psiholozima ostaje da razmišljaju šta je zajedničko s adolescentima koji ubeđuju stručnjake u to da imaju psihičkih problema koje su sami sebi dijagnostikovali, a veštačka inteligencija im je na to klimnula glavom. Ti termini, vezani za mentalno zdravlje, u poslednje vreme postali su popularni, i sada je vrlo bitno sebe proglasiti za „neurodivergentnu osobu“, još ako imaš ADHD, savršeno. U toj trci za popularnošću stradaju oni koji zaista imaju probleme jer se osećaju kao prevaranti, pošto je njihova mentalna situacija postala uobičajeno stanje koje se zato ne mora tretirati.
Važno je znati da je veštačka inteligencija jedna alatka. Kada je razumemo kao alatku, ona nam može biti korisna
Pobogu, nije kul da imaš mentalni poremećaj, to niko od nas ne želi – ističe Marina Oros. - Jednostavno, u sklopu tog tinejdžerskog i adolescentskog istraživanja identiteta ovaj deo istraživanja mentalnih poremećaja pojavio se kao priča kod određenog dela tinejdžerske i adolescentske populacije. To zbunjuje i roditelje, koji nam se obraćaju pošto je njihovo dete izjavilo da je „neurodivergentno“ i da želi da razgovara sa psihologom, jer ga roditelji, naravno, ne razumeju. I onda nam dođe i krene da nam na engleskom recituje klasifikacije mentalnih poremećaja. Pitanje je koliko je to uopšte u stanju da razume, a koliko je zadivljeno frazama koje tako „pokupi“. U tom smislu je opasno da AI bude ta koja ih hrani informacijama, zato što je pristrasna.
Izveštaji i iskustvo nam kažu da rupu u ditigalnoj usamljenosti, od koje boluje civilizacija, ljudi popunjavaju razgovorom s veštačkom inteligencijom, koja je napravljena tako da potvrđuje sve što joj napišemo i viče „bravo“ na svaki naš napor da bilo šta uradimo uz njenu pomoć. Ne čudi zato što je mnogima postala jedini prijatelj, a nekima i – lekar. Kako da objasnimo deci da ne treba da poklanjaju potpuno poverenje mašini koju je neko osmislio s nekom namerom, i o čijoj naravi ne znamo ništa?
Važno je znati da je veštačka inteligencija jedna alatka. Kada je razumemo kao alatku, ona nam može biti korisna. Nije poenta da li je prijatelj ili neprijatelj, već da je to alatka koju možemo da upotebljavamo ili zloupotrebljavamo. Sjajan je primer adolescentkinje koja je dobila domaći zadatak da napravi listu svojih kvaliteta, svojih pozitivnih osobina. Donela je listu i rekla „ja sam pitala ChatGPT da mi navede dobre osobine, pa sam pokušala da se prepoznam u nekim od njih“. To je pametna upotreba AI – iskoristiti je kao izvor podataka, a onda odabrati ono što je bitno, potrebno, važno – kaže Oros.
Pravi čet sa psihologom preko „Pričajmo od kuće”
Ova novotarija već nam je poprilično ušla u život i jako je važno da joj ne dajemo previše na važnosti, da ne zaboravimo da je to ustvari gomila servera s programom koji je projektovan da se stalno dopunjava. I to je još uvek to: nema svest, nema samosvest, nema etiku ni empatiju. Ni razumevanje. A to imaju ljudi pored nas, i stručnjaci: psiholozi i psihijatri.
Odrasli imaju formiran identitet, imamo jasna pravila ponašanja, i pravila samozaštite na ulici u kući, pa imamo neke strategije kako se štitimo u onlajn svetu, ali je AI novi nivo toga, to je nešto što prevazilazi prethodno iskustvo društvenih mreža, zato što je ovde sagovornik nepostojeći. Razgovaramo s jezičkim modelom, a ne s osobom, ali svi ga mi tretiramo kao nekakvu osobu. Zato ljudi često pripisuju pol ChatGPT-ju. Za neke je to „ona“, za neke „on“, a samo dvoje mi je reklo – „ono“, odnosno, mašina – kaže Marina Oros. - Ako imate dete koje želi pomoć živih ljudi, i želi da četom dobije odgovore na pitanja koja ga muče, može da pošalju upit na sajt savetovališta https://www.pricajmokodkuce.com. Stvarna pomoć i živa reč stiže, i to besplatno.
Veštačka inteligencija ne može se koristiti kao jedini izvor podataka, naročito ne kao podrška. On može da nam bude dobar početak za neke ideje ili smerove, ali ne može biti konačno rešenje. Poseban problem je takozvana pristrasnost, kada na osnovu naših prethodnih upita stvori prostor u kojem gradi odgovore, pa oni ustvari budu uvek u istom pravcu. Ponekad sve zvuči kao kad vam vračara gleda u šolju: ima da vas voli momak u belom mantilu, crn, visok, mama mu udovica, samo što se niste upoznali.
- Ono što nam je svima potrebno jeste edukacija kako se postavljaju pitanja, kako se pišu takozvani promptovi. Kad kupiš veš mašinu, dobiješ uputstvo za upotrebu. Ovde toga nema. Upozorenja stručnjaka kažu da takva virtuelna interakcija može dovesti do toga da deca manje traže stvarnu pomoć, da se osete još izolovanije, i da važni signali krize budu propušteni, kaže Marina Oros i dodaje da su tinejdžeri pod najvećim rizikom od toga da veštačku inteligenciju ne upotrebljavaju kao alatku.
Zabranjeno je preuzimanje teksta ili dela teksta bez navođenja autora i naše medijske kuće, u vidu živog linka koji vodi ka originalnom sadržaju. Svako kršenje ovog pravila tretiraće se kao povreda autorskih prava.