(FOTO, VIDEO) ZABORAVLJENA LEPOTA SREMA Ovaj skriveni dvorac zalužuje temeljnu obnovu KRIJE VEKOVNU PRIČU I ČEKA NOVI ŽIVOT
Hladno, sivo vreme samo je, poput slikarskog kontrasta, bacilo svetlo na jedan od tri dvorca u donjem delu Srema.
Put nas je ovoga puta odveo do dvorca grofa Pejačevića, smeštenog nadomak Ljukovskog jezera, na samom kraju sela Jarkovci. Skriven u gustoj šumi, daleko od glavnih saobraćajnica i svakodnevne vreve, ovaj dvorac deluje kao da je namerno povučen iz sveta — i upravo u tome leži deo njegove čarolije.
Dvorac Pejačevića podignut je krajem 19. veka, u vreme kada je Srem bio deo Austrougarske monarhije i kada su plemićke porodice u ovom delu carstva podizale letnjikovce i lovačke rezidencije van većih gradova. Kao i druga imanja porodice Pejačević, i ovaj dvorac bio je povezan sa grofovskom lozom koja je ostavila dubok trag u Slavoniji i Sremu, ne samo kroz arhitekturu već i kroz ekonomski i kulturni život regiona.
Naime, Pejačevići su bili jedna od najznačajnijih plemićkih porodica u Sremu i Slavoniji, s velikim imanjima, ekonomijama i uticajem u vreme Austrougarske. Bavili su se upravljanjem zemljom, poljoprivredom i modernizacijom imanja, a podizali su dvorce i letnjikovce kao upravna i stambena središta. Dvorac u Jarkovcima služio je pre svega kao upravna zgrada pustare Moja volja.
Ova oronula lepotica građena je kao porodična rezidencija, najverovatnije namenjena odmoru i boravku van gradskih središta, kao i za lovačke i društvene skupove. Arhitekta nije pouzdano utvrđen, ali stil gradnje upućuje na duh poznog istoricizma, s elementima neoklasicizma i romantizma, što je bilo tipično za plemićke objekte tog perioda. Objekat je prizeman, s naglašenom simetrijom, terasom koja se otvara prema šumi i dekorativnim detaljima koji, iako danas oštećeni, i dalje svedoče o nekadašnjoj otmenosti.
Tokom svoje istorije, dvorac je menjao vlasnike, kao i namenu. Između dva svetska rata objekat je imao poseban status, jer je u njemu bio smešten dom seoskih devojaka pod pokroviteljstvom kraljice Marije Karađorđević, što je doprinelo očuvanju zgrade u tom periodu. Posle Drugog svetskog rata, kao i većina plemićkih imanja u Sremu, nacionalizovan je. Nakon 1945. godine, dvorac prelazi u državno vlasništvo, a u pedesetim godinama prošlog veka otkupljuje ga mesna zajednica. Arhivski zapisi i svedočenja meštana ukazuju da je tada objekat dobio izrazito javnu funkciju: u njemu su se smenjivali škola, vrtić, mesna kancelarija i ambulanta. Ta namena je trajala decenijama i predstavlja jedan od razloga zbog kojih su zidovi i temelji dvorca i danas u relativno dobrom stanju.
Oskar Zomerfeld – slikar koji je poneo Srem sa sobom
Imanje Moja volja nije značajno samo po porodici Pejačević i arhitekturi dvorca, već i po umetničkom imenu koje se s njim vezuje. Upravo na ovom imanju 1885. godine rođen je Oskar Zomerfeld, akademski slikar čiji je životni i umetnički put obeležen ranim odlaskom iz Srema, ali i trajnim motivima zavičaja.
Zomerfeld je završio Likovnu akademiju u Budimpešti, a najviše je slikao sremske i fruškogorske predele, kao i prizore iz seoskog života. Posle Drugog svetskog rata bio je primoran da napusti ove krajeve i preseli se u Austriju, što je ostavilo dubok trag u njegovom stvaralaštvu. Njegove slike često nose motive sudbine, gubitka i tihe melanholije, s jasnim osećajem pripadnosti prostoru koji je morao da napusti.
Jedno od njegovih najpoznatijih dela, slika „Bez (Die Flucht)“, danas se nalazi u Palati nacija u Ženevi, što Zomerfelda svrstava među umetnike čiji je rad dobio i međunarodno priznanje. Oskar Zomerfeld preminuo je 1973. godine u Austriji.
Danas se u katastarskim i opštinskim evidencijama objekat vodi kao napušten ili bez jasno istaknute namene, dok na terenu postoje znaci povremenog korišćenja. Primetili smo da je podrum otvoren i da se kroz njega može ući u unutrašnjost objekta. Unutra su vidljive flaše i tragovi koji ukazuju na to da se prostor povremeno koristi, bilo za okupljanja ili boravak. U jednoj od prostorija na spratu gorelo je svetlo, što nas je odvratilo od namere da pokušamo ulazak i dodatno pojačalo utisak da dvorac, iako formalno zapušten, nije potpuno zaboravljen.
Ko je danas vlasnik ovog zdanja i ko ga koristi, ostalo je bez odgovora. Tokom obilaska nismo sreli meštane koji bi mogli da nam daju više informacija, pa pitanja o sadašnjem statusu dvorca za sada ostaju otvorena. Ipak, detalji kao što su prelepa terasa s kamenom ogradom, sa koje puca pogled na šumu i jezero, jasno govore o vremenima kada je ovo bilo mesto susreta, odmora i društvenog života.
I pored zapuštenosti, dvorac Pejačevića u Jarkovcima i dalje ima ono što mnogi objekti ove vrste više nemaju — stabilnu konstrukciju, dobru poziciju i prirodno okruženje koje mu daje gotovo scenografski kvalitet. Upravo zbog toga, postoji realna nada da bi ova sremska lepotica mogla da dobije drugu šansu. Potrebno je da se neko seti njene vrednosti i vrati joj bar deo starog sjaja, koji ni vreme ni zaborav nisu uspeli u potpunosti da izbrišu.
Projekat “Dvorci i velelepna zdanja Vojvodine – raskošni čuvari istorije“ realizuje Dnevnik Vojvodina press doo, a sufinansira Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama. Stavovi u podržanom projektu ne izražavaju nužno stavove organa koji je dodelio sredstva.