(NE)ZABORAVLJENI
SREBRNA JUGOSLOVENSKA RUKOMETAŠICA SA OLIMPIJADE U MOSKVI Zorici Vojinović Krčmar juniorsko zlato, ipak, najdraže u karijeri
Baš je ta Crvenka mesto koje odiše sportskim mirisom.
Već smo u našim pričama imali kao sagovornike Đurađa Trbojevića i Jožefa Holperta, rukometne legende koje su ili rođene, ili su karijeru pravile u „najslađem selu“, veliki Zoran Tuta Živković pričao nam je o vremenu kada je bio golman u tom klubu, kasnije i trener, a koliko je taj sport pustio duboko korenje u Crvenki, svedoči i priča Zorice Vojinović, udato Krčmar, rukometašice koja je odatle u svet krenula i stigla do najvećih, planetarnih uspeha.
Kako nam je rekla, odrastala je u najbližem komšiluku Trbojevića i, valjda i nesvesno, počela je da udiše ljubav prema lopti i rukometu. Ali, bolje je da Zorica sama priča...
-Rođena sam u Crvenki, 1958. godine, kao jedna od tri ćerke koje su moji roditelji, otac Nikola i majka Radojka, dobili – poćela je legendarna rukometašica. - Detinjistvo pamtim kao najlepši period u životu, koji je bio ispreplitan svakodnevnim igranjem najrazličitijih dečijih igara, a ja sam ispoljavala veliku sklonost ka lopti. Primetio je to, čini mi se u petom razredu osnovne škole „Jovan Jovanović Zmaj“, koju sam pohađala, poznati rukometni stručnjak Dragan Bojić, skorman i prilično strog čovek, koji je radio na kampovima i od kojeg su mnogi treneri učili posao, koji je odabrao nas desetak devojčica koje smo igrale „Između dve vatre“, da dođemo na trening. Tako sam krenula, zajedno s rođenom sestrom Mirom, koja je nažalost pokojna, na rukomet. On se igrao kod fudbalskog stadiona, naravno na betonu i već posle tri godine ušla sam u juniorsku selekciju Vojvodine, a posle četiri mala Crvenka uspela je na pokrajinskom takmičenju da pobedi somborsku Vesnu, kasnije poznati klub „Bane Sekulić“ i izbori se za pravo da učestvuje na državnom juniorskom prvenstvu.
Tata je bio ponosan što smo u sportu
Zoričin otac bio je vojno aktivno lice, poreklom iz Bihaća, dok je je njena majka rođena u Bosanskoj Krupi.
-Ne da tata nije imao ništa protiv toga što sestra i ja treniramo rukomet, već je na to bio jako ponosan – prisetila se Zorica. – Mama, kao svaka mama, prvo je gledala ko sve vežba s nama, da li ima neke lošije ocene i slično. Meni je tada na prvom mestu bio rukomet, a moja sestra Mira umela je da se izvuče, ode u špajz ako treba, kako bi na miru mogla da čita lektiru i sprema se za školu. I ona je volela sport, ali, jednostavno, bila je takva.
Zorica je levoruka i igrala je na poziciji desnog krila, a partije koje je pružala odmah su bile primećene.
-Na finalnom takmičenju prvaka republika i pokrajina SRF Jugoslavije, koje je održano u Leskovcu, bila sam proglašena za najbolju igračicu turnira. Bilo je to 1975. godine i sećam se da mi je tamo prišao Bogdan Margan, selektor juniorske reprezentacije, koji mi je pružio neki papir. Na njemu su bila imena 16 igračica koje poziva na neki turnir, mog imena tamo nije bilo, ali mi je rekao da to nema veze, već da smatram kao da je i ono među odbarnima i da želi da me vidi u državnoj selekciji. Otišla sam na tu akciju i zaključila da nema šanse da igram. Prisutno je bilo, pored mene, čak pet devojaka koje su igrale na poziciji krila, od kojih su dve, kao i ja, bile levoruke. Iako je to bio baš jako izazovan cilj, želela sam da odem na Svetsko juniorsko prvenstvo u Rumuniji 1977. godine i nisam odustajala.
Pred Mundijal, naš državni tim je, zajedno s mladom muškom reprezentacijom, pripreme imao na Paliću.
-Tamo je vladao pričično rigorozan režim života i na spavanje smo morale da idemo kada to lekar reprezentacije odredi. Sećam se da su, zbog nepoštovanja pravila, tri igračice poslate kući, od kojih su njih dve mogle da igraju na mojoj poziciji. Otvorio mi se prostor i, posle još nekoliko reprezentativnih akcija, postala sam prvo desno krilo juniorskog državnog tima. U finalu Svetskog prvenstva savladale smo selekciju SSSR-a, čini mi se sa 16:13, a ja sam postigla pet golova. Danas kada se svega toga prisetim, mislim da mi je to bila najdraža medalja koju sam osvojila u karijeri, iako je posle nje bilo i vrednijih uspeha. Posle toga, koliko ja znam, naša mlada selekcija osvojila je još samo jedno odličje, nisam sigurna da li je ono bilo srebrno ili brozano.
Takva je Crvenka
Zorica Vojinović Krčmar, zajedno sa suprugom Gojkom, koji je i sam bio rukometaš, kasnije i trener, izuzetno voli svoje rodno mesto. Uostalom, vratili su se iz pečalbe i izgradili lep porodični dom, ispod kojeg se pruža divan pogled na Crvenku.
-Znate kako, u nekim ranijim vremenima, dovoljno je bilo čoveku da dođe u našu halu i da već polovinu neophodnih stvari da bi igrao ruomet na taj način spozna – objasnila je Zorica. – Ukoliko, uz to, imaš i dobrog trenera zna, na jako si dobrom putu da uspeš. U pitanju je malo mesto, nekada je za naš sport bilo veliko interesovanje i mogli su da se pronađu veoma talentovani dečaci i devojčice. Nažalost, ženski rukomet je uvek ostajao u senci, a mnogo devojaka je prešlo u druge klubove, kao što sam i ja to učinila, i izgradilo lepe karijere. Ovde je ponikla i pokojna Vesna Tomajek, pa Dragica Anđelić, Jovana Jovović i još mnoge.
Odmah po Svetskom prvestvu, na adresu Zorice Vojinović Krčmar i još nekih juniorki, stigao je poziv selektora A selekcije ondašnje Jugoslavije, Vinka Kandije, da se priključe seniorkama.
-Uz mene, pozvane su Ceca Kitić, Žejka Maras i Dejana Gizdić, s tim da sam ja jedina bila članica drugoligaškog kluba. Već 1978. godine našle smo se s najboljima, a u selekciji je raspon između generacija bio ogroman. Kaja Ileš bila je rođena 1946, dakle bila je 12 godina starija od mene... Usledio je naš odlazak na seniorsko Svetsko prvenstvo u Čehoslovačkoj, na kojem smo nastupili u podmlađenom sastavu i osvojili peto mesto. Sa tim timom, činilo nam se, bio je to nedostižan cilj, a mi smo uspele i kvalifikovale za Olimpijske igre u Moskvi, 1980. Imala sam tada neke zadatke koje mi je selektor poverio i čuvala sam najopasnije igračice Mađarske, a kasnije i Južne Koreje, u odlučujućem okršaju za petu poziciju.
Interesantno je da je u leto, te 1978. godine, dakle pre SP, Vojinović Krčmar promenila klub i, iz Crvenke, prešla u ekipu „Bane Sekulić“ iz Sombora.
-Pripreme pred polazak u ČSSR bile su toliko žestoke, da se nikada ne mogu zaboraviti. Imala sam ukupno 98 nastupa u seniorskoj, kao i 50-60 u mladoj selekciji, a leti smo imale tek po desetak slobodnih dana, zimi samo za Novu godinu i Božić, a ostalo vreme smo, kao prave profesionalke, provodile trenirajući i igrajući susrete. Bilo kako bilo, usledile su potom pripreme za Olimpijadu u Moskvi, gde se, takođe, od nas nije očekivalo da osvojimo medalju. Baš te, 1980. godine, umro je Tito, pa smo, umesto da idemo na turnire, drugo trenirale u Kanjiži, tugovale i pravile neke vlastite planove... Činili smo skup divnih devojaka i dobrih rukometašica, ali nismo znale koliko u Moskvi objektivno možemo da uradimo.
Poziv Radničkog i savet trenera
Još dok je bila u Crvenki, Zoricu je silno želeo da vidi u svojim redovima tada moćni Radnički iz Beograda.
-Dolazio je neki čovek, Kokanović, koji me je tražio svuda po Crvenki, ali je meni bilo najvažnije šta će mi moj trener Dragan Bojić reći. A on je kazao: „Zoki, ne bih ti preporučio Beograd. Bolje ti je da odeš u Somobor“. Prihvatila sam taj savet, iako u Somboru nisam nešto posebno dočekana. Bila je tamo kapiten Slavica Vukša, a desno krilo je igrala neka Orijana, koju su svi voleli i pitali su se kako to da ona ne igra, a da ja budem u timu. Međutim, od prve utakmice počela sam da postižem golove, bila sam izvođač penala za koje ne znam da sam nekad neki promašila i sve je ubrzo došlo na svoje mesto. Na levom beku je bila Mirjana Đurica, danas Vermezović, s kojom sam jako lepo saradivala, iako je igrala na suprotnoj strani. Kasnije smo igrale i u finalu Kupa kupova, a ostale smo u jako prisnim relacijama.
Dakle, bez pompe i (pre)velikih očekivanja, otišle se naše devojke na skup najboljih sportista sveta. I ne samo to, s njega su se rukometašice vratile sa srebrnim medaljama oko vrata!
-Iako je na tim Igrama na sceni bio bojkot zapadnih zemalja, koje nisu poslale svoje selekcije u Moskvu, rukomet to nije osetio. Sve vodeće sile bile su sa Istoka, poput SSSR-a, Istočne Nemačke i Mađarske, pa je turnir bio izuzetno jak, za razliku od Los Anđelesa 1984, U finalu smo, istina, dosta ubedljivo izgubile od Ruskinja, ali se sećam da sam na postolju plakala od sreće. I inače, organizacija tih Igara bila je sjajna, sve je poštovano do u minut, treninzi, autobuski polasci, baš sve. Mi smo se, govorim o jugoslovenskoj reprezetaciji, puno družili međusobno, a oni koji su znali engleski, bilo im je još lepše, jer su uspostavljali kontakte i s predstavnicima drugih zemalja. Učila sam u školi ruski, a moja kuma, koja je bila proglašena za najbolju golmanku na olimpijskom turniru, Nišlijka Vesna Milošević Petrović, uspostavila je puno prijateljstava. Pamtim dane iz olimpijsog sela kao prelepe, slušali smo dobru muziku, pa sam i kasnije, u školi, govorila decu da se slušaju muziku s dobrim frenkvencijama i da se puno kreću i bave sportom, ili kreativnim radom.
Posebno je tada Zorica zapamtila susret sa Istočnim Nemicama.
-To je uvek bio jako, jako tvrd protivnik, a na toj utakmici sam na momente ulazila u igru samo u odbranu, a potom sam bila neko ko treba da trči u kontranapade. Sećam se i pretposlednjeg duela s Mađarskom, posle kojeg smo znale da smo osvojile medalju. Detalja se više ne sećam, bilo je to jako davno, eto, prošlo je već 46 godina od tada.
U to vreme nisu bili organizovani masovni dočeci trofejnih sportista u Beogradu.
-Nas je tom prilikom dočekao Fadilj Hodža, u njegovom kabinetu. On je bio prvi koji je nasledio Tita na čelu Predsedništva, a nekog drugog dočeka zaista nije bilo. Bolje sam takav neki događaj zapamtila posle juniorskog Mundijala... Leti se tada igrao turnir u malom fudbalu u Crvenki, pred ogromnim brojem gledalaca, a ja sam bila pozvana da u takvom ambijentu primim prigodne poklone, uz zaista pregršt lepih reči. To mi je ostalo kao lepo, najlepše sećanje.
Posle Moskve, 1982. godine naša sagovornica nastupila je i na Svetskom prvenstvu u Mađarskoj, na kojem je, usled neigranja Kaje Ileš, ponela i kapitensku traku u jugoslovenskoj selekciji.
-Bila sam izuzetno ponosna zbog toga, a istog dana, zanimljivo, postala sam i tetka. Bilo kako bilo, na tom SP osvojili smo broznanu medalju. Tada je u timu bila i Slovenka Alenka Cuderman, s kojom sam i danas u kontaktu i s kojom se viđam kada odemo kod ćerke u Beč. Elem, bile smo treće na planeti, ali mi je i dalje ono juniorsko zlato ostalo najdraže, iako većina ljudi za njega ni ne zna, a svi znaju za srebro sa Olimpijade. Znate, posle tog svetskog zlata dobila sam Spartakovu nagradu i bila proglašena za najboljeg sportistu Vojvodine, što mi je baš mnogo značilo.
Unuci velika sreća
Bračni par Krčmar dobio je, 1988. godine, naslednicu Dunju. Ona danas živi u Beču i udata je za stomatologa iz Irana, s kojim ima trojicu sinova.
-Često smo na relaciji Crvenka – Beč, jer želimo da podržimo našu decu i da im pomognemo. I oni, naravno, dolaze ovamo, kod nas, a za supruga i mene su unuci, koji imaju jednu, četiri i šest i po godina, velika sreća – rekla je Zorica.
Iako je već uveliko bila zaslužni sportista Jugoslavije, Zorica se nije našla među reprezentativkama koje su nastupile na OI u Los Anđelesu, gde su osvojile zlatnu medalju.
-Te 1983. godine bila sam evidentni kandidat za Los Anđeles. Istina je da mi je Moskva puno značila i da mi se činilo da sam posle nje u karijeri sve ostvarila, a uz to sam želela i da oformim svoju porodicu. Nije, ipak, lopta čitav život, već je ona samo put ka nekom kreativnom i stvaralačkom životu, bilo koje vrste. Udala sam se u januaru te godine i imala sam mogućnost, kao zaslužni sportista, u bilo kom gradu u Jugoslaviji u kojem bih zaigrala, da od grada dobijem stan. Zvali su me iz Zagreba, Titograda, Beograda i Kikinde, koja je bila drugoligaš. Sombor nije ispunio taj uslov, a trebao je, pored stana, da obezbedi i posao za supruga i mene, ali se do aprila meseca o tome ćutalo. Počela sam da kontaktiram sa zainteresovanim ekipama... Jednog dana je Crvenku stigla čitava delegacija iz Kikinde, a ljudi koji su je činili rekli su mi da ću u roku godinu dana da dobijem stan, a muž i ja posao i – dogovorili smo se. Gojko i ja samo iste večeri odlučili da odemo u Kikindu, koja je imala plan da uđe u Prvu ligu. O odluci sam obavestila i selektora Samardžiju, koji mi je rekao da će me, ako pređem u redove drugoligaša, brisati sa spiska kandidata za reprezentaciju. Istina, dobila sam poziv za državni tim, ali je moje ime bilo na spisku, među rezervama. Zahvalila sam se na pozivu i tako se završila moja reprezetativna karijera. Nisam se pokajala zbog odluke, sanjala sam ta dva nastupa manjka do broja od 100. Kasnije sam mislila da neću da gedam ni jednu utakmicu iz Los Anđelesa, međutim, ipak sam se noću budila kako bih pratila utakmice devojaka... – završila je Zorica Vojinović Krčmar.
Kikinda nije tada ušla u elitno društvo, ali je Zorica počela da radi s devojčicama, na koje je klub stavio veliki akcenat. Posle nekoliko godina ona, suprug i ćerka otišli su u Nemačku, u kojoj su, u gradu Zigenu, proveli punu 31, a u Crvenku su se vratili pre nekog vremena. U inostranstvu je najpre igrala, a posle ja, kao profesor fizičkog vaspitanja i likovnog, radila u školi, trenirala rukometašice i bavila se umetničkim radom, slikarstvom i vajarstvom, koji ju je sve više zaokupljao. Danas su zidovi njenog doma oplemenjeni njenim umetničkim radovima, po nama, s punim pravom.
Aleksandar Predojević