(FOTO, VIDEO) ZAKLJUČANA LEPOTA, NEČUJNI SVEDOK VREMENA Tomanova vila u Vrbasu čuva tajne i čeka bolje izdanje
Lišće je prekrilo predivnu stazu koja vodi ka ulazu, a oboreno drvo, sa leve strane vrata, kao da prvo dočeka svakog ko pokuša da priđe.
Nema glasova, nema koraka, nema posetilaca. Samo tišina i jedna vila koja deluje kao da je ponovo zaboravljena – iako je nekada bila simbol bogatstva, ukusa i ambicije.
Tomanova vila u Vrbasu jedan je od onih objekata koji svedoče o bogatoj istoriji Vrbasa. Podignuta početkom 20. veka, u doba snažnog ekonomskog i urbanog razvoja pod uticajem Austrougarske, ova vila pripada secesiji, tačnije njenoj mađarskoj varijanti. Zakrivljene linije, dekorativni elementi i keramički detalji, među kojima se izdvajaju motivi lala,izašli iz čuvene fabrike keramike Žolnai, čije potomkinje sada žive u Pančevu, svedoče o ukusu i statusu porodice koja ju je podigla.
Više od kuće, statusni simbol
Iza ove građevine stoji porodica Toman, jevrejski veleposednici koji su se bavili poljoprivredom i trgovinom žitaricama. U vreme kada je Vrbas bio važna tačka u agrarnoj proizvodnji, ovakve porodice nisu samo sticale bogatstvo – one su ga i pokazivale.
Vila je bila više od kuće: bila je izjava, dokaz da se pripada društvenom sloju koji prati evropske tokove. I nije bila usamljena: mnogo je divnih kuća i vila u Vrbasu, ali je većina napuštena i zapuštena, a neke su doživele i tužnu sudbinu da budu pretvorene u prah. Na Jevreje u ovom gradu podseća groblje, zapušteno posle pokušaja da se obnovi pre desetak i više godina. Na te napore podseća QR kod na ulazu u deo groblja, a na propast oboreni spomenici, zarasli u šiblje.
Projekat je izradio arhitektonski biro iz Budimpešte, što objašnjava stilsku bliskost sa srednjoevropskim gradovima tog doba. Ipak, kao i kod mnogih privatnih građevina iz tog perioda, ime izvođača radova nije sačuvano, kao ni precizni podaci o samom naručiocu, iako se zna da je porodica Toman bila vlasnik sve do Drugog svetskog rata.
Poznat je samo Nikola Toman, koji je najverovatnije i sagradio vilu, a rat su dočakale njegova udovica i dve ćerke, čija se sudbina ne zna. Poznato je samo da je jedna članica ove porodice nasledila kuću sa četiri poslovna prostora u Beogradu, u Mileševskoj ulici, koja je postala deo programa restitucije naše države.
Zatvorena i tiha, privlači poglede prolaznika
Sudbina vile posle rata prati sudbinu mnogih sličnih objekata. Prestaje da bude privatni dom i ulazi u javnu upotrebu – u njoj se smenjuju različite institucije, od katastra do zdravstvene stanice.
Prostorije koje su nekada služile porodičnom životu postaju ordinacije i kancelarije, a umesto privatnosti, dobija funkciju.
Danas je objekat u vlasništvu kompanije DDOR Novi Sad. Renovirana je početkom 21. veka, i ima status spomenika kulture od velikog značaja, što znači da je pod zaštitom države. Ipak to što je napuštena ostavlja na njoj traga: išarana je grafitima, i vapi za obnovom. Ni Vrbašanka koja je prolazila Ulicom maršala Tita u kojoj se vila nalazi, nije znala da je ovaj arhitektonski biser zaključan i iseljen.
Na sajtu Ministarstva kulture stoji da je vili potrebna rekonstrukcija, ali se ne zna da li je zbog priprema za radove ovaj prostor iseljen.
Ipak, i ovakva, zatvorena i tiha, privlači poglede prolaznika, svedočeći o vremenu koje je nestalo. O porodici koje više nema, o gradu koji se menjao, i o arhitekturi koja je preživela.
Projekat “Dvorci i velelepna zdanja Vojvodine – raskošni čuvari istorije“ realizuje Dnevnik Vojvodina press doo, a sufinansira Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama. Stavovi u podržanom projektu ne izražavaju nužno stavove organa koji je dodelio sredstva.