RADILO SE 16 SATI DNEVNO, SEDAM DANA U NEDELJI! Jedan tragični događaj promenio je sve, evo zbog čega obeležavamo 1. maj
Pre više od 130 godina radnici su ginuli za pravo na osmočasovno radno vreme. Danas, milioni slave ovaj dan uz roštilj, piće i pesmu, nesvesni krvave cene svojih radničkih prava.
Priča počinje u Americi, krajem 19. veka. Industrijalizacija je tekla punom parom, fabrike su nicale svuda, a radnici su radili i po 16 sati dnevno, sedam dana u nedelji, bez odmora i bez prava. Deca su radila u rudnicima. Nadnice su bile mizerija. Sindikati su tek nastajali, a vlasnici fabrika imali su pravo i podršku da izrabljuju svoje zaposlene do krajnjih granica.
U tim, nama nezamislivim i nemilosrdnim okolnostima, američki radnički pokret postavio je jedan jasan zahtev: osam sati rada, osam sati odmora, osam sati za sebe.
Generalni štrajk zakazan je za 1. maj 1886. Stotine hiljada radnika širom SAD napustile su posao. U Čikagu, jednom od centara industrijskog sveta, napetost je bila najveća. Dva dana kasnije, 3. maja, policija je pucala na štrajkače ispred fabrike MekKormik Harvesting Mašin — ubivši nekoliko radnika.
Sledećeg dana, 4. maja, na trgu Hejmarket u Čikagu organizovan je protest. Govornici su se obratili mirno, broj policajaca je bio nadmoćan. U jednom trenutku, neko je u gomilu bacio bombu. Sedam policajaca i najmanje četiri radnika su poginuli. Počelo je masovno hapšenje anarhista i sindikalnih vođa. Osmorici osumnjičenih suđeno je bez konkretnih dokaza da su oni ti koji su bacili bombu.
Četvorica su obešena. Jedan je izvršio samoubistvo u ćeliji. Ostatak je dobio duge kazne. Svet je bio šokiran. Sindikat je bio slomljen — ali ne zauvek.
Od Čikaga do celog sveta
Naknadno je utvrđeno da osumnjičeni radnici nisu imali fer tretman na sudu. Proces potraživanja pravde i odgovornosti za smrt demonstranata i policajaca bio je sve sem pravedan.
Tri godine nakon tragedije, 1889. godine, na osnivačkom kongresu Druge internacionale u Parizu doneta je odluka: 1. maj se proglašava Međunarodnim danom radnika, u sećanje na žrtve Hajmarketa. Sledeće godine, milioni radnika prvi put zajedno obeležavaju taj datum.
U Srbiji se 1. maj prvi put javno slavi 1893. godine u Beogradu. Socijaldemokratska stranka postala je organizator tih skupova, a praznik je ubrzo ušao u tkivo radničkog pokreta.
Iako je praznik ustanovljen, a radničke organizacije oformljene širom planete, proći dve decenije pre nego se broj radnih sati i dodatni rad zakonski regulišu. Tek 1916. u Sjedinjenim Američkim Državama uspostavlja se zakon o redu kojim zaposleni ljudi konačno ostvaruju prava.
Ključni datumi
- 1886: Generalni štrajk u SAD i masakr na Haymarketu u Čikagu. Rađa se mit i simbol radničke borbe.
- 1889: Druga internacionala u Parizu proglašava 1. maj Međunarodnim danom rada.
- 1893: Srbija prvi put obeležava 1. maj organizovanim skupom u Beogradu.
- 1919: Međunarodna organizacija rada zvanično usvaja osmočasovni radni dan kao standard.
- Danas: Više od 160 zemalja slavi 1. maj kao državni praznik. SAD i Kanada — ne.
Ironično, jedna od velikih zemalja koja ne slavi 1. maj kao praznik rada jesu upravo Sjedinjene Američke Države, u kojoj je sve počelo. Tamo se Dan rada obeležava prvog ponedeljka u septembru, daleko od Hajmarketa i daleko od kontroverzne istorije.
Osmočasovni radni dan, plaćeno bolovanje, pravo na sindikalno organizovanje, zabrana dečjeg rada — ništa od ovoga nije bilo poklonjeno. Svaki od tih standarda koštao je nekoga zdravlja, slobode ili života.
Zato, kada danas pripalite roštilj i otvorite hladno pivo, nazdravite za hrabre radnike čija je nesebična žrtva izborila prava i slobode koje uživamo.