(NE)ZABORAVLJENI: MIROSLAV MUTA NIKOLIĆ, KOŠARKAŠ PO OPREDELJENJU I ZNANJU Osvajač najvrednijih medalja, uspeh sa BFC-om doneo i radost i razočarenje
Možda će preuveličanom da se učini konstatacija da je Miroslav Muta Nikolić, nekadašnji košarkaš, tokom svoje kasnije karijere na trenerskoj klupi, postao jedna od kultnih ličnosti srpske košarke. Kažemo možda, jer, kada se podsetimo na sve ono što je učinio, shvatićemo da je Muta zaista uradio ogroman posao u edukovanju i radu s mladim naraštajem, ali i kao selektor koji je s našom reprezentacijom do 19 godina, naprimer, osvojio svetsku titulu na Mundobasketu u Novom Sadu, 2007. godine.
I ne samo to, učestvovao je u osvajanjima medalja s našim A timom, kao pomoćnik Dušanu Ivkoviću, pa Željku Obradoviću i, konačno, Saši Đorđeviću, u ostvarivanju veličanstvenih rezultata, kojima se srpski sport danas ponosi.
Ali, hajde da krenemo redom u, verujemo, zanimljivoj priči koja sledi.
- Otac Nikola Nikolić bio je vojno lice, pukovnik, komandant kasarne u Kragujevcu, gradu u kojem sam rođen, 1956. godine – objasnio je Muta.
Profa Nikolić je bio genije
Imao je Muta tu privilegiju da tajne trenerskog zanata uči i od legendarnog profesora Aleksandra Nikolića. „Ma, Profa je bio genije. Ono čega bi se u košarci on setio, mi o tome nismo ni razmišljali. Zvao me je ’sine’ i pomagao mi da postanem trener jednog dana, jer bili smo naši – Nikolići. Čika Aca je bio perfekcionista i bio je mentor svim našim trenerima iz tog vremena i dao je najveći doprinos razvoju naše košarke. Učio sam i od Šakote, pa Željka Obradovića, koji je bio posvećen poslu i koji je upijao sve ono što mu je profesor Nikolić prenosio”...
– U Drugom svetskom ratu bio je u redovima partizana i, po oslobođenju, završio je, u Krasnodaru u tadašnjem SSSR-u, visoku vojnu školu. U vreme Informbiroa, mnogi ljudi su završili na Golom otoku, a tata je ostao pri vojsci, što je uticalo na to da se naša porodica stalno selila. Iz Kragujevca smo prešli u Paraćin, gde sam krenuo u osnovnu školu, a posle u Smederevsku Palanku, gde sam završio srednje obrazovanje. Imam rođenog brata Zorana, koji danas, kao i ja, živi u Beogradu, ali ne pripada svetu sporta, iako je, kao dete bio talentovan za njega. Knjiga ga je više zanimala i krenuo je u tom pravcu. Otac, majka Stojanka i nas dvojica činili smo finu porodicu, koja je uvek živela skormno, ali lepo i sećanja na te dane ne bih menjao ni za šta.
Naravno, sa sportom je u kontakt došao veoma rano.
- Malo je ružno da čovek priča o sebi, ali je činjenica da sam bio svestrani sportista. S nekih 14 godina, bio sam veliki talenat u rukometu, a igrao sam i sve ostalo: fudbal, košarku i odbojku... Međutim, košarka me je privukla 1970. godine, baš u vreme kada mi je, na školskom takmičenju, „ispalo“ rame, a igrala se jaka liga u Smedervskoj Palanci „Osnovci košarkaši“, na kojoj su se okupljale ekipe iz svih škola u gradu i borile za titulu najboljeg. Istovremeno, košarka je bila u ekspanziji i Goša je ušla u Drugu ligu, a moj trener je osetio da bih mogao da igram taj sport i jurio me je preko mog oca. Govorio mu je da su u rukometu samo bitange, što uopšte nije bilo tačno, ali ni on nije birao način da oca i mene privoli da promenim sport. I, učinio sam to i odmah sam počeo da dobijam i stipendiju, iako sam bio klinac. Osetio sam se važnim, zarađivao sam i mogao da drugovima platim piće, a da nisam na očevom budžetu.
Sećanja na prve korake s košarkaškom loptom ni danas, više od pola veka kasnije, nisu izbledela.
- Igrao sam za školu i odmah postizao po 30-40 poena. Bilo me je na svim pozicijama u petorci, nisam birao, dosta sam skakao, pa sam kasnije operisao oba kuka. Nabijao sam kičmu na betonskim terenima, a onda nije bilo patika s vazdušnim đonom... Ma, nije bilo ničega! Iako sam za košarku nizak, imao sam veliki odraz i „zakucavao“ sam, pa sam, i zbog toga, skrenuo pažnju na sebe. Opredelio sam se za taj sport i nisam pogrešio. Rešio sam da u njemu idem do kraja. Posle sam bio u juniorkoj reprezentaciji Jugoslavije, u kojoj su igrali Mihovil Nakić iz Industromontaže, pa Skroče iz Zadra, Stanković iz Radničkog, sve tadašnji golobradi dečaci, koji će kasnije postati poznati. U takvoj konkurenciji bilo je teško proći, ali igrao sam neke utakmice. Selektori su bili Kubat, pa Reba Ćorković, Luka Stančić i još neka poznata trenerska imena.
Igrao je Muta i u prvoligaškoj ekipi IMT-a, s kojom je ostvario najveći igrački uspeh.
- Naravno, u toj konkurenciji imao sam manju minutažu, ali sam igrao. Tada su dres tog kluba, između ostalih, nosili Žarko Kopivica, pa Krečković, Mlađan, Arsenije Pešić i ostali, a Dragan Šakota nam je bio trener. Tih godina priredili smo veliko iznenađenje, kada smo osvojili Kup Jugoslavije, što je bio moj najveći rezultat u karijeri. Posle sam IMT ostavio u elitnoj ligi u utakmici s Olimpijom u Ljubljani, kada sam imao šut 4-4. Kada danas bolje razmislim, naigrao sam se košarke, jer nisam voleo da sedim na klupi za rezerve. Bio sam i šest meseci u Crvenoj zvezdi, ali se onda Moka Slavnić vratio iz vojske, video sam da tamo neću puno dobijati priliku i otišao sam. Zato sam bio jedan od najboljih u Drugoj ligi, a tada je i u njoj bilo puno sjajnih košarkaša. Spartak je bio jak kao zemlja, pa Kombinat iz Zrenjanina s Hajnalom, pa Vojvodina s Gušićem, Jovom Maleševićem i Gezom Danijelom i da ne ređam dalje.
Hemofarm - gospodski klub
Radio je, kao trener, Muta Nikolić u zlatnim godinama u KK Hemofarm iz Vršca. „Bio je to gospodski klub. Predsednik Babić, infrastruktura od koje nije bilo bolje u Srbiji, grad koji stoji iza kluba, najlepša dvorana u zemlji... Bili smo prvi u ligi, s jakom i organizovanom ekipom, pare smo svi dobijali u dan, jer samo tako može da se stigne do rezultata. Naravno, uz veliki rad. Bili smo stalno u vrhu, posle je, ne sa mnom, osvojio i ABA ligu. Bilo je to, ukratko, fenomenalno iskustvo za mene”...
I tako, karijeru aktivnog košarkaša Muta je gradio do 34. godine i završio ju je kao košarkaš Maribora.
- Tada sam imao barem desetak ponuda za nastavak s igranjem, ali sam odlučio da, umesto patika, obujem trenerske cipele i sednem na klupu tog slovenačkog kluba. Već u prvoj sezoni napravio sam jedan od većih uspeha, jer sam uspeo da ostanem u tadašnjoj Prvoj B ligi. Nismo imali ni pare, ni tim, jer sam mogao da računam na jednog centra i jednu četvorku, a sve ostalo bili su bekovi, ali smo uspeli. Nakon toga, u vreme kada je već počeo rat u bivšoj zemlji, iako me iz Maribora niko nije terao, naprotiv, odlučio sam da preuzem tim IMT-a. Tu sam, međutim, „pukao“ i bio sam smenjen... Vratio sam se u Smederevsku Palanku, s Gošom sam ostao u ligi, a onda sam preuzeo Radnički iz Kragujevca i skrenuo pažnju javnosti, zbog rezultata koje smo postizali.
Posle toga, usledio je lep period u Beočinu, jer je Nikolić preuzeo tim Elkonda, kasnije BFC-a.
- Pune tri godine sam bio u tom klubu, s kojim sam napravio veliki uspeh plasmanom u finale plej-ofa, u kojem smo igrali s Partizanom. Iako je to bio sjajan rezultat, ličnio sam ga doživeo i kao najveći uspeh, ali i razočaranje. Poveli smo s 2:0 u pobedama i to posle dva susreta u Beogradu, pa nam je trebao još samo jedan trijumf u Novom Sadu i da postanemo šampioni države. Nažalost, Kuzmanović, koji je bio najbolji u prva dva susreta, tada je slomio nogu i na njega nisam više mogao da računam, pa sam imao samo šest kvalitetnih igrača, a Partizan čak njih 15... Bilo je tu svega, ni danas ne želim da se prisećam čega, niti da pričam o tome, tek više nisam mogao da vladam ekipom. Na tih pet utakmica finala, gledalo nas je 35.000 ljudi, mali Smiljanić je promašio onaj šut za titulu i tako se sve završilo. Međutim, Novi Sad mi je uvek bio srećan grad i to se pokazalo 2007. godine, na Svetskom juniorskom prvenstvu, na kojem smo, u velikoj sali SPC „Vojvodina“, osvojili planetarnu titulu.
Da KLS bude jaka kao zemlja
Sasvim precizno razmišljanje Muta ima o igranju domaćeg prvenstva, ali i broju stranaca u ekipama. „Po meni, u Košarkaškoj ligi Srbije treba da se ograniči broj stranaca na dvojicu igrača. Naše instititucije, Partizan i Crvena zvezda, neka igraju u Evroligi i neka dovedu stranaca onoliko koliko žele, ali u domaćoj konkurenciji njihov broj ne bi smeo da bude veći od dvojice. Time bi domaći igrači dobili prostor za dokazivanje, a srpska košarka, u ligi od 10 klubova, mogućnost za proizvodnju budućih asova. Ujedno, KLS bi postao jak kao zemlja i ne bi bilo nikakve potrebe za regionalnom ABA ligom. Ona je nekada nešto značila, ali, po meni, danas više ne znači ama baš ništa”...
Upravo tako: naša reprezentacija je, iako joj nisu davani veći izgledi, postala najbolja na svetu.
- Iskreno, najbolja selekcija na tom prvenstvu bila je Francuska, koju je predvodio Batum, dok su Amerikanci imali strašan tim, s kasnijim NBA zvezdama, poput Stefa Karija, Deandre Džordana, Majkla Bizlija... Uvrstio sam u ekipu trojicu mlađih košarkaša – Katnića, Mačvana i Stefana Stojačića – što je i bilo naše pravilo. Posle smo još desetak godina u seniorskoj konkurenciji osvajali medalje upravo s tim igračima, a podsetiću vas da su među njima bili i Stefan Marković, Miroslav Raduljica, Boban Marijanović, pa Kešelj i da ne ređam dalje. Malo ljudi se danas seća činjenica da je većina od tih momaka, godinu dana ranije, bila tek deveta na Evropskom prvenstvu. Uzeo sam ih i stigao do zlata! I to pred 10.000 gledalaca na Spensu, pred kojima smo savladali te i takve Amere! Kakvo je to slavlje bilo...
Punih 20 godina Miroslav Nikolić bio je pomoćnik selektorima našeg najboljeg tima, pa je njegov doprinos velikim uspesima jugoslovenske i srpske reprezentacije bio izuzetan. Uz Dudu Ivkovića, Željka Obradovića i Aleksandra Đorđevića, sedeo je na klupi kada su osvajane zlatne medalje na EP 1997. i u Atini, na Mundobasketu, 1998. godine. Učestvovao je i na putevima ka srebrnim odličjima na Olimpijadi 1996. u Atlanti, SP u Španiji 2014, pa na OI 2016. u Rio de Žaneiru i na EP 2017. godine.
- S mlađim selekcijama, dakle, bio sam, kao selektor, prvak Evrope 2006. i prvak sveta 2007, a onda, kao pomoćnik i član stručnog štaba, osvajao sam sva ta odličja, a da nisam zaslužio za sve te rezultate dobijem nacionalnu penziju. Ti rezultati su mi doneli veliko zadovoljstvo, ali... Zvao me je i Svetsilav Pešić da budem uz njega na kasnijim velikim prvenstvima, ali sam taj poziv odbio, rekavši da treba poslu da se uče neki mlađi treneri.
Sveti Vrači
Otkrio nam je sagovornik zanimljivu priču iz detinjstva. „U vreme odrastanja, u mojoj porodici se slavili 29. novembar, pa Dan borca, a za crkvu i njene praznike nismo tada ni znali. Uvek sam se čudio zbog čega brat i ja ne možemo da se tucamo jajima s drugarima za Uskrs, a druga deca su to mogla. Moj otac je, jednostavno, vodio računa o tome da ne završi na Golom otoku, jer tada je bilo dosta cinkaroša. Tek kada je on otišao u penziju, počeli smo da slavimo porodičnu krsnu slavu, Svete Vrače”.
Jedna od najprepoznatljivih rečenica Mute Nikolića, izgovarana posle osvajanja najvrednijih svetskih medalja glasi „Sve je to tako normalno“.
- Pa, jeste tako. Važno je, u to vreme, bilo da čovek ima „leđa“ i da ga neki moćnik gurne da radi s reprezentacijom. Trebao sam da budem selektor posle Željka i da uvek, s reprezentacijom Srbije, imam sigurne medalje, jer smo imali najbolju ekipu i atmosferu u timu. Zbog toga sam govorio da su svi ti uspesi bili normalni, iako je, budimo objektivni, svaki, pa i najveći trener imao i neuspeha s državnim timom.
Pričao nam je Nikolić i o boravku i radu u Vojvodini, titulama prvaka države s ekipama Budućnosti iz Podgorice i Partizana i vođenju timova u Kupu šampiona, ali za sve to, jednostavno, nemamo dovoljno prostora u ovom tekstu. Za kraj, zamolili smo ga da nam kaže i nešto više o svojoj porodici, koja je svakako trpela, zbog njegovog posla.
- U braku sam sa suprugom Bobom i s njom imam troje dece – dve ćerke i sina. Najmlađi naslednik Aleksej (17) igra košarku u Grčkoj i želi da napreduje. Kakogod to zvučalo, po meni, najtalentovaniji je bio za – fudbal. Hteo sam da odvedem kod mojih drugara u Crvenu zvezdu, za koju navija, iako sam ja hteo da bude partizanovac. Nije to želeo i izabrao je košarku. Najstarija ćerka Mina (34) je udata i od nje imam unuka Mirka, dok se mlađa Teodora (24) još nije udala i ima momka koji je fudbaler...
Zabranjeno je preuzimanje teksta ili dela teksta bez navođenja autora i naše medijske kuće, u vidu živog linka koji vodi ka originalnom sadržaju. Svako kršenje ovog pravila tretiraće se kao povreda autorskih prava.