KARLOVČANIN MIODRAG GRBIĆ – NAUKA GA SLAVI, A SUGRAĐANI NEDOVOLJNO PAMTE Kultura kao moćno oružje i čuvar naroda kroz vekove
Izložba u Muzeju Vojvodine povodom dva veka Matice srpske i njene uloge u nastanku i razvoju muzejske delatnosti severno od Save i Dunava, skrenula je pažnju na Karlovčanina koji je na tom polju ostavio dubok trag, a u svom rodnom mestu bezmalo potpuno zaboravljen.
Reč je o arheologu Miodragu Grbiću (1901-1969), pripadniku prve generacije školovanih arheologa u Srbiji, autora prve koncepcije rada muzeja Matice srpske, potonjeg Muzeja Vojvodine, kome pripadaju ogromne zasluge i za formiranje mreže muzeja u Vojvodini, pa i u Sremskim Karlovcima, u kojima osim nagdgrobnog spomenika na groblju, ništa više u materijalnom smislu ne podseća na njega. Poslednje svedočanstvo o prisustvu Miodraga i njegove porodice u Karlovcima - vila Tatjana u Ćušilovu, usred vinograda, iščezlo je pre nekoliko godina.
Prvi je obavio arheološka istraživanja u Starčevu kod Pančeva
Miodrag Grbić je rođen u Sremskim Karlovcima 25. decembra 1901. godine. Njegov otac Aleksandar bio je varoški činovnik, ali je obrađivao i vinograde. Završiv- ši osnovnu školu u Karlovcima, Miodrag upisuje Karlovačku gimnaziju. Ta škola bila je mesto gde je stekao prva saznanja o arheologiji od profesora Milana Nedeljkovića i Milana Budisavljevića. Presudan po njega u gimnazijskom periodu bio je dodir sa određenom količinom iskopina iz Karaša, Lake staze i Đubrika – karlovačkih atara, donetom u školsko dvorište.
Posle uspešno zaršene Karlovačke gimanzije, tada Srpske pravoslavne velike gimnazije 1920. godine, upisuje istoriju i geografiju na Karlovom univerzitetu u Pragu vodeći se idejom da postane profesor u Karlovcima. Na trećoj godini uključuje se u arheološka istraživanja u Pragu što je verovatno uticalo na to da promeni odluku o izboru zanimanja, pa nakon što je doktorirao 1926. odbranivši disertaciju „Prerimsko bronzano posuđe na području Čehoslovačke Republike“ , odlazi u Beograd u potrazi za službom u svojoj struci. Već iste godine postaje asistent pri Katedri za istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu što mu je otvorilo vrata na polju areheologije.
Čovek budućnosti
Za Miodraga Grbića, autorka izložbe posvećene njemu u karlovačkom muzeju 2005. godine, arheolog Divna Gačić, rekla je da je bio čovek okrenut budućnosti iako je pripadao staroj generaciji arheologa – prvoj školovanoj. „Prvi je koristio avionske snimke prilikom iskopavanja antičkih lokaliteta, a među prvima je prihvatio rezultate određivanja starosti pojedinih kultura pomoću radioaktivnog ugljenika, te primenu arheomagnetskih istraživanja u arheologiji i rezultate polenskih analiza. Pripisuje mu se pionirski rad na osnovanju prve stručne ustanove za zaštitu spomenika kulture u Srbiji“, navodi Divna Gačić.
Njegova naučna delatnost bila je usmerena ka proučavanju hronologije i nastanka neolitskih kultura na Balkanu. Radio je na ogromnom broju arheoloških lokaliteta i iskopavanja. Jedno od prvih u njegovoj karijeri bilo je istraživanje u rodnim Karlovcima, na lokalitetu Karaš koje je dobro zapamtio kao gimnazijalac. Na Lakoj stazi i Đubriku 1927. i sledeće godine obavio je sondažno istraživanje gde je otkrio neolitsko naselje čiji su stanovnici bili nosioci vinčanske kulture. Prvi je obavio arheološka istraživanja u Starčevu pored Pančeva. Bilo je to 1928. kada je otkrio sedam jama za stanovanje, odnosno poluzemunica. Publikovanje ovih otkrića zaintrigiralo je naučnu javnost pa su 1931. predstavnici američke areheološke škole za praistorijska istraživanja sa Miodragom obavili probno sondiranje. Dogodine su se Amerikanci i Grbić upustili i u opsežno arheološko istraživanje koje je rezultiralo otkrivanjem do tada nepoznate kuture nazvane po nalazištu – starčevačkom.
Među najznačajnija arheološka istraživanja u Vojvodini spada i proučavanje neolitskih grobova u Botošu (1932), koja je sproveo u saradnji sa učiteljem Lazarom Nikolićem. Značajna su i njegova istraživanja antičkih lokaliteta u Vojvodini, posebno ona koja je sprovodio pod pokroviteljstvom Istorijskog društva u Novom Sadu na lokalitetu Gradina kod Donjih Petrovaca u Sremu. Ova istraživanja doprinela su i osnivanju Arheološkog odeljenja u Muzeju Matice srpske u Novom Sadu, jer su kameni spomenici sa tog lokaliteta predati na čuvanje tom muzeju. Sam je na lokalitetu Pločnik kod Prokuplja 1928. obavio sistematska istraživanja i došao do otkrića naselja iz kasnoneolitskog i bakarnog perioda nazvavši novootkrivenu kulturnu grupu Vinča-Pločnik grupa. Učestvovao je na istraživanju praistorijskih lokaliteta i u ostatku Srbije i Makedonije. U više navrata radio je na nalazištima oko Niša – Humska Čuka, Nais, Medijana, Jagodin Mala.
Angažman tokom Drugog svetskog rata na polju obrazovanja i zaštite kulturnog blaga uzet mu je posle rata za zlo. Po oslobođenju je ostao bez posla i više je puta saslušavan kod komisije za ratne zločine. Bio je čak 14 dan u pritvoru, no nije bio osuđen. Nova komunistička vlast mu je naviše zamerala štoje učestvovao u spasavanju 1942. godine moštiju kneza Lazara, cara Uroša i despota Stefana Štiljanovića iz fruškogorskih manastira, zajedno sa profesorom Radoslavom Grujićem sa kojim je još na početku karijere sarađivao, i baronom Johanom fon Rajsvicem.
Muzealci u porodici
Po porodičnom predanju Grbići vode poreklo sa Kosova i Metohije iz okoline Prizrena, a u Sremskim Karlovcima sudeći po nadgrobnim spomenicima su od prve polovine 19. veka. Došavši sa Kosova prvobitno su bili nastanjeni u Inđiji gde su se bavili stočarstvom i stekli zavidan imetak, da bi po dolasku u Karlovce, u Donji kraj, uzgoj stoke zamenili vinogradarstvom. Prvi Grbić u Karlovcima bio je Jovan, pradeda arheologa Miodraga Grbića. Miodragov otac Aleksandar – Aca u drugom braku sa Zorkom Mihajlović iz Popinaca dobija još i dve kćerke – Cvetu i Vidu. Živeli su u današnjoj Ulici Svetozara Markovića 1, poznatoj po tome što je u njoj rođen katolički sveštenik i književnik Ilija Okrugić. Za suprugu Zorku porodica je pričala da bila veliki socijalista. U crkvu nikad nije išla, a dan je počinjala čitanjem novina. Miodragova sestra Vida,udata Tričković, bila je dugogodišnji kustos muzeja u Karlovcima.
U prilog svoje odbrane za to što su mu stavljali na teret, znao je da kaže: „Ja nisam bio vojnik, i nisam znao sa oružjem da rukujem ali sam znao da je u borbi kultura moćno oružje, i da ona najbolje i najtrajnije čuva pojedine narode kroz vekove od tuđe porobe“. U tom periodu živeo je sa porodicom kod oca u Karlovcima, baveći se vinogradarstvom. U leto 1946. zaposlio se u Novom Sadu kao pokrajinski sekretar Narodnih univerziteta Vojvodine da bi posle toga postao referent za muzeje, starine i biblioteke pri Pokrajinskom povereništvu za prosvetu. U decembru 1948. prešao je u Muzej Vojvodine gde je uradio modernu postavku areološke zbirke.
Naučni saradnik Arheološkog instituta SANU u Beogradu postao je 1949, a deset godina kasnije i naučni savetnik. U Institutu je radio do smrti koja je iznenada nastupila 30. juna 1969, u „trenutku najintenzivnije naučne delatnosti i na domaku ispunjenja davnašnjih želja o mirnom životu, u svojim karlovačkim vinogradima i spremanju životnog dela o neolitskoj zemljoradnji“. Urna sa njegovim posmrtnim ostacima pohranjena je na jednom od karlovačkih grobalja.
Zabranjeno je preuzimanje teksta ili dela teksta bez navođenja autora i naše medijske kuće, u vidu živog linka koji vodi ka originalnom sadržaju. Svako kršenje ovog pravila tretiraće se kao povreda autorskih prava.