(NE)ZABORAVLJENI: Mirjana Irga, rođena Ninkov, legendarna odbojkašica koja i danas zrači optimizmom BOSONOGA IGRAČICA S POBEDNIČKIM GENOM
Kada se jedno dete rodilo u januaru 1941. godine, bilo je za očekivati da mu život, barem u najranijem detinjstvu, neće biti posut laticama ruže.
Ratno vreme činilo je svoje, pa je osnovna zamisao roditelja bila kako da sačuvaju porodicu živom i zdravom i kako da oslobođenje dočeka sa što manje trauma. Jer, po užasima koje je u sebi (do)nosio, Drugi svetski rat je izazivao duboke rane u duši svakom normalnom čoveku i bio je podvig svoje vrste da se iz njega izađe sa što manje bola, ožiljaka i ružnih uspomena.
Mirjana Ninkov, danas udato Irga, poznata je po tome što je poratnim godinama bila zapažena odbojkašica, ali ne isključivo samo po tome. Na svet je došla u Begeču, ali u njemu nije dugo ostala...
- Počev od dede, moji su svi bili zanatlije, a više članova porodica bavilo se i sportom - počela je priču tetka Mira. – Stric je igrao fudbal još sa Vujadinom Boškovom i golmanom Lazarom Vasićem, pa sam posle, već kao desetogodišnja devojčica, redovno pratila njihove utakmice i išla da ih gledam. Imala sam i šest godina mlađeg brata, koji je takođe igrao fudbal, ali za Stražilovo, a koji je, nažalost, umro pre 11 godina, samo dva meseca posle mog supruga Franje, koji je isto bio fudbaler. Elem, kada sam imala samo godinu i po dana, upravo me je stric prevezao preko Dunava, jer je moj otac, s jednim cegerom u rukama, otišao u Čerević, zbog toga što mu je neko rekao da postoji plan da ga okupator uhapsi upravo te noći. Za njim je stigla i mama, koja mu je potvrdila: „Jeste, Nikola, u Begeč ne smeš da se vraćaš“. Pošto je po struci bio berber, prešao je potom u Sremske Karlovce, gde smo se svi preselili. Bili smo isprva podstanari i, bogme, bilo je gadno... Sećam, se, ali i po pričama koje pamtim, u kući u Železničkoj ulici, sa zidova je kapala vlaga, jer je to bio vlažan kraj.
Uzor brojnim devojčicama
Zanimalo nas je da li Mira Irga bila uzor nekim mlađim devojčicama iz Sremskih Karlovaca da počnu da se bave odbojkom, sportom koji je u toj varoši pustio duboke korene. „Bilo je zaista mnogo takvih devojčica. Nisam to ni znala, ali i danas mi se mnoge od njih javljaju. Iako sada imaju drugačija prezimena zbog udaje, kada mi kažu o kome je reč, setim se i prepoznam ih. Zanimljivo je to da u mojoj ulici žive tri-četiri omladinca od 15-16 godina, koji uvek stanu sa mnom da pričaju o odbojci, ali i devojčice od ne više od 12 godina. Čuli su kako sam ja igrala od svojih baka i deda, valjda. I onda kažem toj deci da uvek treba da se bave nekim sportom, možda i s dva ili tri, bolje nego da gluvare”.
Nešto kasnije, usledili su i teka Mirini prvi kontakti sa sportom.
- Povukla sam sklonost ka sportu na strica Milana Ninkova, kojeg su zvali Begečan, koji je trčao. U školu sam pošla 1947. godine, koja je bila u zgradi Karlovačke gimnazije i, na putu do nje, prolazila sam pored dvorišta Partizana, gde se skakalo uvis i udalj. Toma Tatić nam je bio profesor, za kojeg sam kasnije saznala da je trčao za Vojvodinu i on nas je tamo slao. Pored atletike, radili smo i gimnastiku u sali Partizana. Milka Milosavljević, profesorka matematike koju smo zvali „gospođa odbojka“, preusmerila nas je iz Dvorske bašte na odbojkaški teren. Meni je oduvek lopta bila izuzetno važna, pa mi nije bilo teško da promenim sport. Krenuli smo iz sale Partizana, tuševi su bili prema potoku, sećam se da je ta prostorija imala niske prozore, pa su se muški šunjali s namerom da nas gledaju dok se tuširamo (ha, ha, ha...). Bilo je tako, kako je bilo. Prvi treneri bili su nam „gospođa odbojka“ i Lazar Gajić, a lopta s kojom smo igrale bila je na šnir, pa kad te pogodi, ostane ti tri dana plavi beleg na tom mestu. Sećam se i toga da mi je Srđa Ilić kasnije dozvoljavao da uzmem loptu, ali se nisam ni sa kim dodavala, već sam je udarala u zid. Jedan od uzora bio mi je nešto stariji Stanoje Stanojević, takođe iz Stražilova, koji je bio strašan smečer. Posle sam ubacivala loptu i u koš, ali prstima. Igrala sam dizača, tehničara i bilo mi je potrebno da imam besprekoran osećaj.
Mirjana Irga je, više od svega, volela da pobeđuje, odnosno poraze nije prihvatala kao krajnji rezultat.
- Motiv u odbojci bio mi je zaista da pobeđujem, a ne da dobijam neke nagrade. Nisam nikoga i ništa čekala i jedini cilj kojem sam stremila bio je da ne izgubimo neku utakmicu. Odbojka je u to vreme imala jako dobar status u Sremskim Karlovcima i činilo mi se da su svi građani dolazili na naše utakmice. Navijali su, voleli su nas i imala sam sitna zadovoljstva u tome što, recimo, nisam morala da plaćam kartu za autobus, kada sam kasnije prešla u Novi Sad i išla na treninge, jer poznavali su me kondukteri. I u pozorište smo išli zabadava... Bilo je nekih super priviliegija, iako smo igrale bez para. A one su nam nedostajale... Bila sam najbolji mladi tehničar u Srbiji, ima jedna slika na kojoj sedim u nekom dovratku, u društvu par novinara s otvorenim beležnicama, s ruksakom i peharom koji sam dobila, a da nisam imala novca da kupim ni kuglu sladoleda. Međutim, nije me to doticalo, jer volela sam sport, ljude i društvo.
Iz sremske varoši na padinama Fruške gore, tetka Mira je, dakle, prešla u novosadski Partizan.
- Najbolja saradnica trenera kluba iz Novog Sada, Duška Popovića, bila je Verica Apić, koja mi je pronašla posao u Poslovnom savezu za ratarstvo i semenarstvo, pa sam, 1956. ili 1957. prešla, najpre u Vojvodinu, a posle i u Partizan. Utakmice smo igrale u dvorištu Partizana, preko puta Dunavskog parka, iza sadašnjeg Doma kulture. U nekom kutku pamćenja ostala mi je utakmica koju smo igrale s mojim nekadašnjim timom iz Sremskih Karlovaca, koji je želeo da nas pobedi u Novom Sadu, predvođen Srđom Ilićem. Skupila sam devojke oko sebe i rekla: „E, nećeš!“. I pobedile smo! Rekoh: nisam volela da gubim...
Samo me je brat gledao
Zanimalo nas je da li su tetka Mirini roditelji dolazili na njene utakmice. „Ne, činio je to samo moj brat”, odgovorila je. „Tata je već radio u Navipu, u Petrovaradinu, pa nije mogao, dok je mama vodila računa o mojoj opremi, koja je uvek bila besprekorno čista i složena u ormanu, iako tada nisu postojale veš-mašine. Prala je sve na ruke, ali na utakmice nije dolazila jer se bojala Dunava, iako je znala da pliva. Ja sam volela da plivam i preplivavam veliku reku, a ona je, eto, od nje imala strah”.
Dobre igre koje je bosnoga devojka pružala u svakoj utakmici, omogućile su joj da zaigra i za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije.
- Baš nedavno mi je karlovački glumac Šaca Matić rekao: „Znate, tetka Miro, šta je značilo biti među 17 ili 18 devojaka iz čitave nekadašnje Jugoslavije? To je značilo da ste ušli u legendu“. Nisam, međutim, uspela to da ponovim i u seniorskoj selekciji, Otac mi se 1962. godine šlogirao, brat je želeo da ide da radi u Švajcarsku, pa sam se prijavila i otišla za Italiju. Prijateljica tetke našeg Bode Popovića – Smotre, zvala me je da dođem kod nje da nešto radim i da naučim italijanski jezik. Već sam znala nemački, koji sam učila u školi, pa sam prihvatila poziv. U Italijji sam radila i igrala odbojku u gradu Fano, u kojem sam i boravila. I tamo sam, baš kao i u čitavoj karijeri, igrala na amaterskom nivou, ali i sa željom da zaradim neki novac od posla, kako bih pomogla ocu. Mama nije radila, ali je, kada se u Karlovcima otvorila Učiteljska škola, uzimala po tri učenice na stan i hranu i posle toga sve je postalo mnogo lakše.
Pune tri i po godine živela je na Apeninskom poluostrvu i zanimljivo je da je i tamo igrala odbojku - bosih nogu.
-Počela sam isprva da nosim patike, bilo je to super i divno, ali nije vredelo. Navika je činila svoje, pa sam bacila obuću i ponovo počela bez nje da stvaram sopstvenu odbojkašku priču. Godinama kasnije, u Karlovce je došao jedan naš mornar, koji mi je rekao da me je gledao kako igram bosa. Nije znao da sam Jugoslovenka, pa je zamolio druga, Italijana, da ga upozna sa mnom, a ovaj mu je, uz smeh, rekao: „Priđi joj sam, ona priča tvoj jezik jer je iz Jugoslavije“.
Iako je sportski aktivna ostala i decenijama po završetku karijere.
-Poštovana sam bila u Partizanu iz Novog Sada, pa su se naše slike nalazile u klupskom hodniku. Znam da sam 1961. godine dobila nagradu „Dnevnika“ za najboljeg sportistu Vojvodine, a pre mene je to bila Olga Gere. Znate kako: bila sam dobra i u rukometu, atletici, jer sam trčala za Vojvodinu, plivanju, pa u fudbalu, glavometu i na Dunavu, ali i na ulici. I sada da odem, a ušla sam, evo, u 86. godinu, mogu da igram glavomet! Volim da sam fizički aktivna i, po tome, imam narav na mog tatu. Mama je već bila drugačija i volela je knjige, Uz to, nikada nisam neraspoložena i zbog toga mogu i sada da skočim i da sam uvek nasmejana. Valjda me i zaro nikada i ništa ne boli, čak ni glava, nisam imala problema s kolenima, prsti mi i dan-danas savršeno funkcionišu i mogu da odbijem njima loptu, baš kao i glavom. E, da, šutirala sam fudbalsku loptu bolje nego mnogi muškarci. Često sam umela da sedim s drugarima moga brata i Srđom Ilićem, koji je, jednom prilikom, u društvu rekao: „Mogu da vam kažem da je Mira bolje igrala fudbal nego Slavko Svinjarević, koji je bio u državnoj reprezentaciji!“. Od detinjstva sam rado igrala fudbal, jer je u karlovačkoj Želeničkoj ulici uvek bilo mnogo više dečaka nego devojčica, pa je nas nekoliko ženskih popunjavalo broj, da mogu da igraju na dva gola. Igrala sam jednostavno: šutnem protivnika u cevanicu, uzmem mu loptu i postignem gol (ha, ha, ha).
Parfem iz Pariza
Muž „gospođa odbojke“, Dragi, donosio je devojkama iz Pariza parfeme.„Imali su stan iznad nekadašnjeg JAT-a i kafane Mrca u Novom Sadu i pamtim da nam je, 1955, doneo parfem 1.001 noć. Kao danas se sećam da je bio upakovan u plavoj flašici i sve smo bile oduševljene poklonom. Da, bilo je to neko drugo vreme, romantičnije i bezbrižnije”, prisetila se naša sagovornica.
Sport u Sremskim Karlovcima, sećaju se toga i mnoge generacije karlovačkih đaka, uglavnom je stacioniran na terenima u Dvorskoj bašti.
-Živim blizu Dvorske bašte i odem i danas tamo, ali sada su u njoj neki sasvim drugi ljudi... Družim se uglavnom s omladinom. Pored mene živi tašta rukometaša Rajka Prodanovića, koji ima sinove Nikolu i starijeg Petra, koje sam učila da loptu udaraju „dropke“. Nisu znali šta je to, pa sam im rekla da pitaju svoje trenere. Što-šta su naučili od mene.
Tetka Mira je radila i kao vodič lovcima iz Italije.
- Kada sam se vratila iz Italije 1970. godine, Mira, supruga Lazara Vasića, radila je kao daktilografkinja na Novosadskom sajmu, a ja sam tražila posao. Uz njenu pomoć, dobila sam ga na Sajmu. Kada sam došla, a stigla sam tamo s branja trešanja, Italijan iz ambasade me je pogledao i – pocrneo. Dobro sam govorila njegov jezik, ali je bio zabrinut kako ću takva da radim s njegovim gostima i videlo se da mu nisam štimala. Sutradan sam, međutim, otišla na frizuru kod frizerke, lepo se obukla i taj isti Italijan počeo je da trči oko mene. To neću nikada zaboraviti! Radila sam kao prevodilac za čitavu halu 14, a posle toga sam radila i sa lovcima s Apeninskog poluostrva, za “Lovoturs“. Italijani su nam davali bakšiš i od čak 1.000 dinara dnevno, što su bile više nego lepe pare. Išli smo u razna lovišta širom Vojvodine, pa sam ih vodila u u atare Doroslova, Bačkog Monoštora, Orma, Vrbice, Palića, Subotice, Bašaida, Mokrina...
Radni vek gospođa Irga završila je radeći u trafici u Sremskim Karlovcima.
- Prvo sam radila, od 1978. godine, na Čardi na Dunavu, u Sremskim Karlovcima. Potom je Rajka Crnojački otišla u penziju iz trafike u centru, pa je tražila ko će da je nasledi u tom kiosku. Radila sam u njemu od 1983, pa u narednih 15 godina, do penzije. Znala sam sve automobile i pamtila brojeve tablica, čime sam plenila pažnju sugrađana. Od „Dnevnika“ sam, čak, dobila nagradu kao najbolji prodavac, jer sam dnevno liferovala i po 500 primeraka vašeg lista. I tu sam, kao što sam vam i na početku naše priče rekla, sačuvala pobednički mentalitet i u tome mi je, barem ja tako na sve gledam, pomogla odbojka.
Porodično, Mirjana je bila udata za Franju Irgu, s kojim ima ćerku.
- Muž mi je, nažalost, umro pre 11 godina. Imam ćerku Elviru, udato Vidović, koja je, s njenim suprugom, napravila sprat u mojoj kući i sada tu žive. Njihova ćerka, a moja unuka, zove se Katarina (23) i apsolvent je na psihologiji – završila je svoju ne samo sportsku priču Mirjana Irga.
Aleksandar Predojević