BICIKLOM KROZ VOJVODINU: RAVNJE (2) Selo bez poslastičarnice u kojem svi na ulici ližu sladoled

Sladoled je bio onaj u kornetu, poslastičarski, ne „kupovni“ iz frižidera ispred radnje. Pomislio sam – nemoguće je da selo od 950 stanovnika ima poslastičarnicu. A onda sam začuo zvuk neke dečje pesmice, a vrlo brzo ugledao i kombi iz kojeg se sa razglasa čulo: „Sladoleeed!“

Kupio sam i ja dve kugle u kornetu i razmenio par reči sa ljubaznom devojkom koja je stajala za improvizovanim pultom u kombiju. Porodica Jović iz Kaća već deset godina uveseljava sve ljubitelje sladoleda u Vojvodini.

Slušajući priče starijih, saznao sam da je ranije svako selo, pa i svako naselje u gradu, imalo svog sladoledžiju. On bi sa posebno opremljenim kolicima šetao i prodavao sladoled mališanima na ulici. Po uzoru na njih, porodica Jović pokrenula je sopstveni biznis koji traje već čitavu deceniju.

Najpre su sladoled prodavali samo u Kaću, a onda su počeli da obilaze i okolna mesta. Sada ih možete zateći u bilo kom mestu u Vojvodini, posebno u onima bez poslastičarnice. Šareni kombi, vesela dečja muzika, ljubazna prodavačica i ukus pravog domaćeg sladoleda daju rezultate gde god se pojave. Dve poveće kugle odličnog sladoleda u slatkom kornetu koštale su me 160 dinara.

U centru sela nalazi se i spomenik palima u NOB-u, na kojem se, pored imena poginulih, nalaze i fotografije nekih od boraca. Sve su očuvane i na svom mestu, što je prava retkost na ovim prostorima.

Ravnje je 2020. godine, posle dugog niza godina, dobilo svoju crkvu. Ideja da se na prostoru iza škole sazida hram potekla je od vernika iz ovog sela, oca Milorada Pavlovića, paroha zasavičkog, i Mesne zajednice Ravnje. Profesor Toma Pavlović poklonio je svoje imanje u neposrednoj blizini škole kako bi tu bila izgrađena crkva.

Činu osvećenja Crkve Svetog cara Konstantina i carice Jelene u Ravnju, pored vernika i meštana sela, prisustvovali su vladika šabački Lavrentije i tadašnji ministar poljoprivrede Branislav Nedimović, kojeg je crkva odlikovala ordenom za pomoć u izgradnji hrama. Vladika šabački Lavrentije je prilikom osvećenja istakao da je crkva u Ravnju jedna od najlepših u čitavoj Eparhiji i njegovom srcu „najmilijih“. Višedecenijska želja meštana Ravnja da imaju svoj seoski hram tako se ispunila.

Ravnje, pored crkve, od tada krasi i mural sa istorijskom tematikom – pogađate, Boj na Ravnju. Zvonko Petrović, akademski slikar, naslikao je mural i kaže da je bilo vrlo teško da se na dosta neobičnom formatu (dugačkom zidu školskog dvorišta) prikaže čuvena Bitka na Ravnju, ali su se on i njegovi saradnici potrudili da u tome uspeju:

„Dimenzije 56 metara puta dva metra su format na kojem je bilo veoma teško iskazati jednu kompleksnu istorijsku kompoziciju kao što je bilo koja bitka, pa i ova na Ravnju. Vreme nam je pravilo problem, bilo je mnogo izazova, ali sam ponosan na uspeh u realizaciji ideje koju sam razvio i zamislio na skici. Pored interesovanja za likovnu kulturu, uvek me je privlačila i naša nacionalna istorija. Nije bio problem da ukomponujem sve ličnosti koje su učestvovale na našoj strani – Zeku Buljubašu, Stojana Čupića i druge – i oslikam naš Termopil, bitku koja je okončala ustanak, nažalost nepovoljno po nas“, rekao je Petrović prilikom otkrivanja murala 2020. godine.

Škola u čijem se dvorištu nalazi mural, kao i one u Noćaju, Salašu Noćajskom, Radenkoviću, Zasavici 1, Zasavici 2 i Mačvanskoj Mitrovici, nosi ime „Dobrosav Radosavljević Narod“, narodnog heroja o kojem sam pisao u tekstu o Salašu Noćajskom, selu u kojem je rođen.

Škola u Ravnju je krajem pedesetih godina 20. veka brojala oko 250 učenika, a sada u svojim klupama ima tek nešto više od 50 đaka.

Na seoskom groblju najviše pažnje privukle su mi fotografije na starim spomenicima na kojima se vide pokojnici dok su bili mladi, u nošnji naroda Mačve, tako različitoj od one u Sremu i drugim delovima Vojvodine, kojoj Ravnje sa okolnim selima administrativno pripada.

Cigle za školu stigle skelama preko Save

Po završetku Drugog srpskog ustanka severni deo Mačve počeo je intenzivno da se naseljava, prvenstveno Zasavica 1 i 2 i Ravnje. Ljudi koji su ovaj kraj naselili bili su mahom iz Bosne, Hercegovine, pa i Crne Gore.

Najveće selo koje se u to doba razvilo bila je upravo Zasavica 1 i ona je 1835. godine imala status takozvane opštine za Zasavicu 2 i Ravnje. Škola u tom selu počela je sa radom 1854. godine – dosta pre nego u Ravnju.

Tek godinama kasnije ugledniji meštani Ravnja, kao što su Petar Stanković, Marko Simić, Milan Nikolić, Pantelija Domčić i drugi, zajedno sa popom Tomom iz Zasavice 1, pokrenuli su inicijativu da se počne graditi škola u Ravnju, jer je dece bilo mnogo i na nastavu su morala da idu u školu u Zasavici 1.

Škola je konačno sagrađena 1893/94. godine i u to vreme imala je 150 učenika, što nije bilo čudno s obzirom na to da su porodice tada imale i po petoro-šestoro dece. Ta škola je funkcionisala sve do 1912. godine i ratova – prvo Balkanskih, a zatim i Prvog svetskog. Po završetku Velikog rata škola ponovo počinje sa radom, a već 1925. godine gradi se i nova školska zgrada. Škola u Ravnju u to vreme bila je četvorogodišnja, dok se nastava za više razrede održavala u Zasavici 1. Ono što je zanimljivo u vezi sa novom zgradom jeste činjenica da su je meštani sami dobrovoljno izgradili, i to od materijala stare austrougarske kasarne koja se nalazila preko Save. Sav materijal za izgradnju morali su da prenesu skelama preko reke.

Sa početkom Drugog svetskog rata škola ponovo prestaje sa radom, sve do njegovog završetka. Do 1954. godine bila je četvorogodišnja, a nakon toga osmogodišnja. Pošto je učenika u Ravnju iz godine u godinu bilo sve više, školske 1957/58. godine izgrađena je nova, veća školska zgrada u kojoj se i danas odvija nastava.