Dan kada je ugašena porodica Golubović: Godišnjica svirepog ubistva dečaka Petra (7) i Pavla (5) i njihovih roditelja u Konjicu
Danas se navršava tužna godišnjica od jednog od najmonstruoznijih zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini.
U noći između 1. i 2. jula 1992. godine u Konjicu, brutalno je likvidirana četvoročlana srpska porodica Golubović — supružnici Đuro i Vlasta, i njihova dva sina, sedmogodišnji Petar i petogodišnji Pavle.
Tokom maja i juna meseca 1992. godine, grad Konjic u Hercegovini pretrpeo je masovni progon i etničko čišćenje srpskog stanovništva. Nakon što je većina Srba izbegla ili završila u ozloglašenim logorima Čelebići i Musala, lokalne snage su se fokusirale na paljenje preostalih srpskih sela u opštini. Napuštene kuće u gradu su sistematski pljačkane, dok su policijske i vojne patrole sprovodile dodatne pretrese u potrazi za malobrojnim Srbima koji su pokušali da ostanu u svojim domovima.
Jedna od retkih porodica koja je tada ostala u gradu bili su Golubovići. Đuro (41) bio je diplomirani pravnik, a njegova supruga Vlasta (35) inženjer zaposlena u lokalnoj fabrici „Igman“. Kao visokoobrazovani i ugledni građani Konjica, verovali su da nemaju razloga za strah i da im niko neće nauditi samo zbog njihovog nacionalnog identiteta. Sa njima su bila i njihova dva mala sina, Petar (7) i Pavle (5).
Odvođenje u noć i streljanje na Neretvi
Stravična sudbina porodice zapečaćena je kada su u njihov stan upali naoružani pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Republike BiH u Konjicu. Prestrašene roditelje i decu su naterali da uđu u automobile, a zatim su ih odvezli van grada, na lokaciju Spiljani, nadomak desne obale reke Neretve.
Tamo su ih postrojili i u njih ispalili smrtonosne rafale. Na licu mesta ubijeni su Đuro, Vlasta i petogodišnji Pavle. Međutim, sedam godina stari Petar je tokom pucnjave nepovređen pao na zemlju. Ležeći nepomično među telima svojih roditelja i brata, dečak je uspeo da zavara ubice.
Kada su se dželati udaljili, misleći da su završili posao, mali Petar se izvukao sa stratišta i kroz noć počeo da pešači nazad prema gradu, tražeći spas.
Izdaja na policijskom punktu
Na ulazu u Konjic, preplašeni dečak je naišao na policijski punkt na mostu. Verujući da će mu ljudi u uniformama pružiti zaštitu, Petar im je uplakan prišao i ispričao šta se upravo dogodilo njegovoj porodici.
Umesto hitne pomoći i zaštite nedužnog deteta, usledila je nezamisliva izdaja.
Policajci sa punkta su radio-vezom obavestili stanicu da kod sebe imaju preživelog dečaka iz porodice Golubović. Informacija je brzo prosleđena istoj onoj jedinici koja je izvršila prvo streljanje.
Mučenička smrt malog Petra
Ubrzo nakon poziva, pripadnici ove jedinice stigli su na punkt. Preuzeli su sedmogodišnjeg Petra, ponovo ga ubacili u vozilo i odvezli u pravcu Boračkog jezera. Na zabačenom mestu, daleko od očiju javnosti, ispalili su mu metak u potiljak, čime je ugašen i poslednji član porodice Golubović.
Tela porodice Golubović su kasnije pronađena i sahranjena, a danas počivaju zajedno na pravoslavnom groblju u Konjicu.
Sudski epilog
Za ovaj svirepi ratni zločin pred domaćim pravosuđem (Kantonalni sud u Mostaru), Miralem Macić i Adem Pandžo osuđeni su 2000. godine na po 12 godina zatvora, dok je Jusuf Potur osuđen na 8 godina. Godinu dana kasnije, Vrhovni sud FBiH je potvrdio ovu prvostepenu presudu.
Istog dana kada je izdržao zatvorsku kaznu, Miralem Macić je uhapšen po novoj optužnici za ratni zločin — za ubistvo trojice civila srpske nacionalnosti na području Konjica. Kraj ovog suđenja, međutim, nije dočekao. Preminuo je 25. januara 2012. Godine.