(NE)ZABORAVLJENI: MARIJA MIČA BOGIĆEVIĆ, NEKADAŠNJA KOŠARKAŠICA NOVOSADSKOG PARTIZANA I REPREZENTACIJE Od Telepa do prve petorke sveta
Šta je to postojalo na Telepu, kada su se u ovom novosadskom naselju, u drugoj polovini 20. veka, rađale sjajne košarkašice?
Da li je to bio neki poseban vazduh, specifična, peskovita zemlja, prostorno prostranstvo ili nešto četvrto, teško je odgonetnuti s ove vremenske distance. Najverovatnije je u pitanju bio po prstohvat od svega toga pomalo, oplemenjen talentom, školom „Jožef Atila“ i njenim nastavnicima fizikog vaspitanja, koji su nekadašnje devojčice otkrivali i usmeravali ka košarkaškoj lopti. Poput, recimo, Ladislava Kenike Ratgebera, legendarnog trenera, koji je na put izveo generacije i generacije onih koji će, u nekim docnijim danima, ispisivati najlepše stranice telepske, novosadske i jugoslovenske košarke.
Jedna od devojčica koja je namah u grudima osetila ljubav prema tom sport, bila je i Marija Miča, kasnije udato Bogićević. Kako je sama rekla, rođena je i dan-danas živi u istoj kući na Telepu, koju nikada nije napuštala.
– Moji mama i tata bili su Slovaci iz Futoga, u kojem su i rođeni – počela je priču Marija.
– U tom mestu su se i upoznali, posle toga i venčali, da bi posle prešli na Telep, gde smo imali kuću. Kada se u Novom Sadu desila velika poplava 1940, srušila im je taj dom, pa su posle toga na brzinu gradili novu od blata, da bi mogli što pre da se u nju usele. Rođena sam u toj kući, 1943, i živela u njoj do 1969, kada sam dobila kredit od „Foruma“ u kojem sam radila i kupila stan u ulici Pariske komune. Bilo nas je petoro dece u porodici, nas dve sestre i tri brata, nažalost danas sam samo ja još živa. Kao deca, sve smo delili i zbog toga sam malo strožije vaspitala moje dve kćerke.
Posleratne dečje igre
Posle okupacije, deca nisu, kao danas, imala puno igračaka, već su se, uz pomoć roditelja, snalazila na razne načine. „Igrali smo se najčešće u prašini, pravili lopte koje smo punili vodom i gađali se njima. Išli smo na prugu, tu gde se danas nalazi Bulevar Evrope, jer bio je to teren pun bara, Na kraju naše ulica postojala je, posle kiše, najveća voda i tu smo išli da se kupamo. Nije tada bilo bilo stakla i koječega na zemlji, pa smo po Telepu najčešće hodali bosi. Isto se odnosi i na to kada smo išli na Dunav... Ma, sve smo delili, a mame bi nas povremeno zvale da dođemo kući, da jedemo hleba ’napumpanog’ vodom i šećerom, a nas desetak smo išli zajedno, nije bilo važno kod koga kući”.
Zanimljivo je to što gospođa Miča nikada nije govorila slovački...
– Iako su mama, tata i baka perfektno govorili slovački, meni je, ne znam ni sama zbog čega, bilo to kao „Iju, ne daj Bože da naučim taj jezik“, što mi je olakšavala činjenica da smo kod kuće pričali mađarski. Naravno, posle mi je bilo teško zbog toga, naročito kada smo igrali u nekadašnjoj Čehoslovačkoj i ceo stadion je navijao uzvikujući „Mičova“, a ja skoro ništa nisam od toga razumela. Dok sam igrala, sporazumevala sam se sa svim igračicama, ali, eto, posle je ostala velika žal što nisam naučila da, uz mađarski i srpski, govorim i slovački.
Posleratne godine nisu bile baš lepo vreme za život.
– Pamtim od neke 1949, kada sam krenula u prvi razred. Ništa nismo imali kod kuće, a za bonove koje smo dobijali, kupovali smo hleb u radnji i još neke stvari i to nam je trajalo čitav mesec. Sećam se da je mama u Kisaču pronašla neku Slovakinju, kod koje smo jednom nedeljno išli po mleko, a pre toga smo u tom selu kucali na mnoga vrata, s pitanjem „Imate li mleka?!. Pamtim i velike pakete pomoći koje smo dobijali od Amerikanaca, pa bi mama i baka to razvrstavali šta je za kuvanje, a šta da se malo namaže na hleb. Bili smo sirotinja i ni sama ne znam koliko sam puta plakala kada vidim neke drugarice u lepim haljinama... Važno je da ti imaš čiste i ispeglane stvari, odgovarala bi mi majka.
Pitali smo našu sagovornicu da li ona, možda, ima odgovor na pitanje šta je to tako posebno na Telepu, kada se na njemu prosto roje talentovane košarkašice.
- Kada sam, 1954. godine, krenula u peti razred osnovne škole, dobila sam nastavnike, među kojima i Keniku Ratgebera. Na njegovim časovima smo bili aktivni, nisamo sedeli u klupama, kao što to sada rade devojke i đaci. Oprobavali smo se u mnogim sportovima, trčanju, odbojci, rukometu, košarci, a veliki broj nas usmerio je ka ovom poslednjem. Išli smo i na bazen u Novom Bečeju, gde smo plivali, a nastavnik je kroz sve to video ko je za šta talentovan i čime želimo da se bavimo. Bile smo tu moja kumica Juliška Pavlik, njena sestra Vera, pa Marika Klir, Irenka Radić, kasnije i Ankica Bašić i Stanka Stošić i da ne ređam dalje. Sve smo bile tu, s Telepa, a kasnije smo igrale košarku zajedno i u Partizanu. Znate, nikada nisam promenila klub, čitavu karijeru u njemu sam provela, iako je bilo ponuda da pređem u zagrebačku Jugomontažu, u kojoj je tada igrala moja dobra drugarica iz reprezentacije Jugoslavije Ružica Meglaj. Nisam to želela, čitav život sam ostala verna Partizanu i Keniki, koji mi je, na klupskom nivou, bio jedini trener.
U vreme kada je Marija počela aktivno da trenira, Partizan je imao salu za treninge u fabrici „Užar“.
– Napredovale smo iz dana u dan i osvojile juniorsko prvenstvo Jugoslavije 1958. godine. Telepčani su nam pomagali i uvek smo sve imale, samo što smo redovno morale malo da čekamo da dobijemo ono što nam je bilo potrebno. Kada smo počinjale, bilo nas je tridesetak u ekipi, ali je društvo počelo polako da se osipa, da bi nas ostalo dvadesetak. Imale smo, doduše, zamerke na trenerov račun i mučenje kojem nas je izlagao, ali, generalno, uslovi su za ono vreme bili dobri. Ispočetka smo igrale na terenu od šljake i to je bilo prilično teško, a kada smo dobili betonsku podlogu, sve je bilo bolje. Međutim, tada je bilo i više povreda i razbijenih kolena, ali lakše smo baratale loptom. Nevolja je bila kada bi pala kiša, a ona teška, kožna lopta sva se natopi i jedva možete da je bacite. Početkom šezdesetih godina dobili smo kineske patike, popularne „šangajke“ i to je bila, za moj ukus, dobra obuća. Onda smo dobili i crne italijanske „superge“, ali ja sam više volela moje „šangajke“ koje su se manje klizale.
Istakla je da je u to vreme veliki broj gledalaca pratio košarkaške utakmice, ali i da je posebno volela da igra na beogradskom Kalemegdanu.
– Radovala sam se uvek kada imamo utakmicu tamo. Gledale bismo i Zvezdu i Partizan, čak i trenirale, a prava košarkaška publika pratila je sva zbivanja. Istina, imale smo i mi, na Telepu, veliki broj gledalaca, jer su ljudi jedva čekali neki susret, pa da mogu da dođu i navijaju. A mi smo im odgvorile osvajanjem trećeg mesta u Jugoslaviji, odmah iza Crvene zvezde i Radničkog. Bili su gledaoci tada naš šesti igrač.
Velika borbenost, poštovanje dobijenih zadataka u igri i prirodni dar koji je imala za košarku, 1962, sa samo 19 godina, omogućili su Mariji da debituje za jugoslovensku reprezentaciju.
– Za nešto više nedostajala mi je visina, jer sam imala samo 166 cm. Savezni kapitren Branka Prelević cenila me je zbog osobina koje sam imala i uvek je na mene računala u reprezentaciji. Isto važi i za Milorada Sokolovića, izvanrednog, smirenog čoveka, koji je govorio da s mladima treba igrati, pričati i od njih ne treba ništa kriti, ali ni oni ne treba to da rade u odnosu na njega. Bio je izuzetno otvoren čovek, koji nam pomagao koliko god je mogao, tražeći za uzvrat samo da treniramo kako treba. Strahinja Alagić bio je malo strožiji i zahtevao je više discipline. Poštovala sam ga, i trudila se da sprovedem u delo ono što je od mene tražio.
Priznaje da je imala veliku tremu na debiju za Jugoslaviju.
– Bila sam, pre svega, jako radosna. Ali, imala sam i ogromnu tremu, šta će i kako će da bude. Na pripremama nas je bilo 13 ili 14 i plašila sam se ko će s tog spiska da otpadne. Debitovala sam, dakle, u Čačku, protiv Rumunije, a selektor je bio Milorad Sokolović... Kada me je uvodio u igru, video je kako mi se tresu ruke i rekao mi da duboko dišem, da mi se još ne bi desilo da padnem u nesvest. Bila sam zbunjena, ali sam odigrala dobro tih prvih reprezentativnih desetak minuta.
Uzor Ivo Daneu
Ne krije Marija da je imala uzora kada je bila aktivna igračica. „Ivo Daneumi se jako sviđao kao igrač . Imao je sjajan pregled igre i to sam počela da kopiram od njega. Posle mi je Ranko Žeravica rekao da više gledam kako igraju Gordić i Nikolić, da oni prate igru na ispravan način. Međutim, moj uzor, uprkos svemu, bio je i ostao Ivo Daneu”.
Marija Miča Bogićević je najveći uspeh u selekciji SFRJ imala na Svetskom prvenstvu u Peruu, davne 1964, kada su ona i devojke osvojile šesto mesto.
– Do Perua smo baš dugo putovali. Odvade do Sofije išli smo vozom, tamo pokupili Bugarke, pa avionom do Praga. Tamo su nam se pridružile i Čehoslovakinje, a Ruskinje su putovale sopstvenim avionom. Sledeća stanica bio nam je Pariz, a onda smo išle do Senegala, u kojem smo i spavale. Osećala sam veliku mučninu i češki lekar stalno je dolazio da mi da injekciju, jer sam slabo podnosila let i povraćala. Sutradan smo preleteli Atlantik i stigli u Recife, u Brazilu, a ja sam stalno bila pod budnim okom lekara. Branka Prelević je to tražila, rečima da, ako ne bude tako, „ona će meni da umre do Perua“. Kada smo napokon stigli i izašli da treniramo u Limi, činilo nam se da ćemo, zbog velike nadmorske visine, da se udavimo. Srećom, došli smo par dana ranije, pa smo se malo privikli na takve uslove. Bilo je na meniju dosta voća i povrća, ali smo svakodnevno morali da jedemo biftek, kako bi se organizam što pre adaptirao.
Kada je turnir krenuo, Marija Miča Bogićević imala je najveću minutažu.
– Branka Prelević je tvrdila da mogu najviše da izdržim, pa mi je davala i više od 20 minuta po utakmici. A ja sam se trudila da odradim svoj deo posla na najbolji način. Takmičenje je obeležila utakmica našeg tima sa Južnom Korejom, koja je, i bukvalno, bila na život i smrt. Da tada nismo pobedile, odmah bi morali da se vratimo kući, a ja sam u njoj doživela i potres mozga. Visoke igračice su me poklapale, obarale na zemlju, toliko da sam i tada počela da povraćam. Bili smo ranjeni, ranjeni... Sećam se kako su nas rivalke istukle u drugom poluvremenu, ja sam završila i u bolnici, ali nisam tamo htela da ostanem. Odmarala sam se dva dana u hotelu, ali najvažnije je bilo to što smo ipak pobedile.
Obezbedile su Jugoslovenke pravo nastupa u drugom delu, a Branka Prelević je tada pitala doktora da li će Marija moći da igra....
– On je odgovorio da sve zavisi samo od mene. Selektorka me nije stavila u tim u prvoj, ali jeste već u drugoj utakmici, kada je sve bilo kako treba. Igrala sam kao zmaj na tom takmičenju i na kraju sam dobila priznanje od svih trenera. Odigrala sam izvanredno protiv SSSR-a i ČSSR-a, ali sam se, svejedno, čudila što su glasali za mene da se nađem u prvoj petorci sveta! Nisam bila svesna svega, bilo je tu i malo ljubomore, ali je vođstvo puta našeg tima održalo tada sastanak s ekipom i naglasilo da sam bila povređena, ali da sam uradila sve ono što se od mene zahtevalo i da sam priznanje zaslužila. Tada je Olga Đoković iz torbe izvadila čokoladu koju je ponela od kuće i častila me za nagradu. Znala je da volim tu poslasticu. Tada su tu bile moja cimerka Gizela Ferenc, Olga Đoković, Ružica Meglaj, Cica Kalušević, Gordana Baraga...
O Keniki Ratgeberu
Laslo Ratgeber izgradio je, tokom godina, značajno ime u novosadskoj, ali i jugoslovenskoj košarci. „Krenuo je od nastavnika fizičkog, a radio je i sa starijim devojkama, u klubu koji je postojao na Eđšegu. Vodio nas je da gledamo kako one treniraju i tu smo, praktično, i zavolele košarku. Na kraju treninga pitao nas je kako nam se dopalo ono što smo videle, uz objašnjenje zbog čega se nešto radi. Nije to delovalo ni malo lako, ali nismo odustajale. Počele smo da treniramo pod njegovim nadzorom, puno znoja prolile na tom putu, ali smo, korak po korak, i mi stigle do vežbanja na Eđšegu. To je, između ostalog, bila i velika zasluga Ladislava Ratgebera”.
Za državnu selekciju Marija je igrala do 1968, kasnije se porodila, a klupsku karijeru produžila je do 1972, kada se oprostila od aktivnog bavljenja košarkom. Za reprezetaciju je odigrala 50 utakmica.
– Bila sam 1968. i na Svetskom prvenstvu u Pragu, na koje nisam želela da idem. Ladislav Demšar je bio savezni kapiten, moj tadašnji komšija, koji se naljutio na mene i uopšte me nije stavio u tim. Tada su ljudi iz našeg saveza došli u Novi Sad, doneli mi opremu i kartu za spavaća kola do Brna, kao i overen pasoš, pa sam krenula u ČSSR. Tamo me niko nje dočekao, a kada se pojavio čovek iz KSJ-a, bilo je i malo svađe, jer naša selekcija je tamo doputovala sa 11 igračica. Nažalost, loše smo tamo prošle... – dodala je Marija Miča-Bogićević, žena koja je opčinila košarkaški svet 1964. Udala se godinu dana kasnije za nekadašnjeg fudbalera Slavije Branka Bogićevića, s kojim se upoznala posle jednog treninga na Telepu i s kojim je dobila dve kćerke: Vesnu, rođenu 1969, i Aleksandru, koja je na svet došla 1977. godine.
Zabranjeno je preuzimanje teksta ili dela teksta bez navođenja autora i naše medijske kuće, u vidu živog linka koji vodi ka originalnom sadržaju. Svako kršenje ovog pravila tretiraće se kao povreda autorskih prava.