(FOTO) Tajne Beške koje ne vidite sa auto-puta: Praistorijska metropola, Predićevo remek-delo i istoimeno selo u Rusiji
Ako kroz Bešku samo prođete, verovatno ćete je zapamtiti po mostu preko Dunava, auto-putu i tabli koja kaže da ste stigli u jedno od naselja opštine Inđija.
Ali ako zastanete, priča postaje sasvim drugačija.
Jer Beška nije samo mesto kroz koje se prolazi. Ona je mesto kroz koje su prošli vekovi.
Tri hiljade godina na raskrsnici puteva
Smeštena na krajnjim padinama Fruške gore, svega nekoliko kilometara od Dunava, Beška se danas nalazi na raskrsnici važnih puteva, čemu svakodnevno svedoči oko 6.000 ljudi. Ali, ne dajte se zavarati da to išta olakšava posao po najtoplijem avgustovskom danu, jer i oni koji su rešili da zakorače na vreli beton, nisu bili i tople naravi, samim tim ni voljni da zbog nas provedu i sekund duže pod upeklom zvezdom.
Tako da, dozvolite nam da vam predstavimo Bešku kako znamo i umemo, kako smo je videli i doživeli, odranije poznavali i usput nešto novo pročitali.
I tako, dok svima usput stoji i broji vozove, automobile i kamione koji kroz nju ili nad njom prolaze, priseća se svih vekova koji su tuda već prošli. O tome najbolje priča Kalakača – arheološko nalazište iz starijeg gvozdenog doba koje je na mestu današnjeg Beščanskog mosta, uz Dunav. Pre otprilike tri hiljade godina ovde je postojalo naselje čiji su stanovnici živeli u kružnim kolibama, čuvali žito u silosima i svoje domove štitili prirodnim usecima, strmim obalama Dunava, rovom i verovatnim zemljanim bedemom. Na lokalitetu je pronađeno čak 215 objekata.
Pomalo je neobično kada se čovek nađe na mestu kojim danas tutnje automobili i shvati da su ljudi ovde živeli mnogo pre nego što je postojala ijedna granica koju danas poznajemo.
A opet, nije ni to ona Beška kakva je bila pre 20, 30, 50 godina. Elem, gradnja savremenog saobraćajnog pravca i mosta dovela je i do novih arheoloških istraživanja. Tako se ispod i oko infrastrukture, kojom danas svakodnevno prolaze hiljade ljudi, sačuvala priča o naselju starom nekoliko milenijuma.
Dunav, međutim, nije otišao nikuda.
Tri kilometra od Beške, reka se danas račva u svet rukavaca, bara i ada. I baš zato možemo da kažemo da baš zato Beška ima dva lica: jedno okrenuto auto-putu, železnici i gradovima, drugo Dunavu, ribolovu, čardama, vikendicama i tišini.
Zagonetno poreklo imena
O poreklu naziva Beška do danas ne postoji krajnji odgovor. Nekada se smatralo da je ime turskog porekla i povezivalo se sa rečima koje znače kolevku, riblju bešiku ili „pet kamena“. Međutim, problem je što naziv Beška postoji i izvan Srema i što se javlja u izvorima pre osmanskog osvajanja ovih krajeva. Na Skadarskom jezeru postoje ostrvo i manastir Beška, koji potiču iz XIV veka.
Istoričarka i turkolog Olga Zirojević zato je pretpostavljala da bi Beška mogla biti stara slovenska reč čije je prvobitno značenje vremenom izgubljeno. Zanimljivo je da se naziv na više mesta javlja u vezi sa vodom, pa je moguće da je nekada označavao mesto pogodno ili zdravo za život, odnosno prostor uz izvor zdrave vode. Ali i to je – teorija.
Kao da Beška čuva značenje svog imena za neki budući vek.
Njena istorija, međutim, ima i mnogo konkretnije tragove.
Jedna Beška u Sremu, druga u Rusiji
Prvi poznati podaci o Beški datiraju iz 1546. godine, kada se nalazila u sastavu Osmanskog carstva. Kasnije je postala deo Vojne granice, a kroz naredne vekove stanovništvo se menjalo i doseljavalo.
O toj prošlosti danas svedoči i monografija „Beška od prvih pomena do ukidanja Vojne granice“ autora Duška Lupurovića, u kojoj su obrađene stare beščanske porodice, njihovo poreklo i doseljavanje, kao i 29 popisa stanovništva od 1546. do 1864. godine. Među tim stranicama nalazi se i jedna gotovo neverovatna priča.
Sredinom 18. veka deo Beščana preselio se u carsku Rusiju, gde su osnovali naselje koje su nazvali, pogađajte – Beška. Tim činom oni nisu poneli samo uspomene, prezimena i ono što je moglo stati u kola. Poneli su i ime svog rodnog mesta.
Jedna Beška ostala je u Sremu, druga se pojavila daleko na istoku.
Mala galerija srpske umetnosti
U međuvremenu, ona prva nastavila je da raste i menja se, premda i dalje predano čuva tragove bližih prošlih života, prepletenih sa poslednjim slovom savremenog ubrzanog života.
Tako se u centru današnje Beške nalazi crkva Vavedenja Presvete Bogorodice, i to od 1771. godine. Njena unutrašnjost čuva svojevrsnu malu galeriju srpske umetnosti: rezbarije Pavla Bošnjakovića, slike Jeftimija Popovića, radove Dušana i Stevana Aleksića, oko 120 ikona, ali i originalno delo Uroša Predića – Raspeće Hrista sa Bogorodicom i Svetim Jovanom Bogoslovom. Crkva poseduje i veoma bogat fond starih knjiga i arhivske građe. Od 1991. godine zaštićena je kao spomenik kulture od velikog značaja.
Međutim, kao i mnoga vojvođanska mesta, i Beška je nekada imala mnogo izraženije nemačko lice. Podunavske Švabe doseljavale su se u ovo mesto, a njihovo prisustvo ostalo je zabeleženo i na starom nemačkom groblju, gde je danas postavljeno spomen-obeležje.
Prema podacima Opštine Inđija, na tom groblju sahranjeno je oko 1.600 Nemaca reformatora i luterana. Njihovi potomci i danas dolaze u Bešku, a od 2005. godine organizuju se susreti, izložbe, predavanja i drugi programi koji podsećaju na zajedničku prošlost.
I tako Beška, bez velike buke, čuva tragove različitih ljudi koji su kroz nju prolazili, u njoj živeli ili iz nje odlazili.
Dva lica Beške
Dunav je, naravno, sve vreme bio tu. I danas je domaćin vikendicama, čardama, čamcima, ribarima, turistima...
Beška nikada nije bila dovoljno velika da bi je istorija glasno pominjala, ali je dovoljno stara da je istorija ostavila trag gotovo svuda.
A danas pored i preko svega toga mahom prolazimo, zanemarivši da je po sredi mesto kroz koje se najbolje prolazi u slojevima, upoznajući ga lagano i do tančina.