Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Terapija uz pomoć psa u Novom Sadu

12.07.2020. 10:58 11:00
Piše:
Foto: Privatna arhiva

Terapija uz pomoć psa, trenutno jedinstvena u našoj državi, zaživela je prošle godine upravo u Novom Sadu, gde je spoj interesovanja i iskustva u delo sprovela diplomirani psiholog i psihoterapeut u edukaciji Aleksandra Filipović.

S pojmom terapije potpomognute živim bićem i terapijskim jahanjem susrela se najpre u Udruženju „Hipotens“, a kako je već nekoliko godina bila vlasnica pasa rase standard pudla, odlučila je da se posveti istraživanju njihovih mogućnosti. U oktobru prošle godine sa svojim psom Alfom počinje volonterski da radi terapije u Novosadskom humanitarnom centru.

- Ti psi se uzimaju iz legla koje je namenjeno za neku vrstu pomoći, dakle roditelji moraju biti psi koji već imaju iskustvo s terapijom ili su bili lični pomagači osobi s invaliditetom – objasnila je Aleksandra Filipović. – Nakon dve i po godine, dočekala sam takvog. Alfa je imao četiri meseca kad je stigao do mene i odmah smo počeli da razvijamo njegov karakter, s obzirom na to da već rođenjem ima dobar temperament.

Terapija u prostoru Novosadskog humanitarnog centra namenjena je prvenstveno mladima od 15 do 30 godina. Dolaze jednom sedmično i imaju 10 besplatnih susreta. Sve informacije moguće je dobiti preko „Fejsbuk“ stranice i „Instagram“ profila „Psihologija i Mi“.

- Ukoliko je osoba maloletna, pri prvom susretu tražimo prisustvo roditelja ili staratelja, obaveštavamo ga da je tu pas, dobijamo pristanak i na taj način ih upoznajem sa ophođenjem prema psu – navodi Aleksandra. – Ujedno kroz taj razgovor otkrivamo problem. Nakon toga, mlada osoba nastavlja sama uz našu pomoć. Prisustvo psa deci smanjuje osećaj da je to terapija, nešto što podseća na odlazak kod lekara. Igra sa psom ih otvara, uče da ispoljavaju emocije. Mladi odrastaju, emotivno sazrevaju i samo im je potrebna podrška u tome.

Alfa reaguje na emotivne promene i naboj koji oseti ili uoči kod mladog klijenta. Ukoliko je uznemiren, dodir i iskazivanje emocija prema psu su prvi potezi u terapiji, koji pomažu da se napetost ublaži. Ukoliko se dogodi da klijent zaplače, Alfa mu odmah prilazi.

- Postoje i klijenti koji su izuzetno zatvoreni, te iz seanse u seansu ne dolazimo do rezultata, iako žele da reše problem – otkriva Aleksandra Filipović. – Tada aktiviram Alfu tako da uđu u komunikaciju s njim, odnosno da postignu da ih u nečemu posluša. Tu shvatamo gde je problem i trudimo se da pronađemo način da ga rešimo. Klijenti koji su pod izuzetno velikim stresom, igraju se s njim tako da fizički troše energiju. Inače, radimo samo sada i ovde, uvek im postavljam pitanja kao što su “A danas? Kako se danas osećaš?” ili „Pogledaj kako te Alfa gleda. Šta osećaš sad kad vidiš taj pogled?“  

Terapija sa mladima odvija se pojedinačno, a Aleksandra planira da organizuje i grupni rad, ali sa decom. Od juna je počela da radi i u „Maksimo“ centru, koji je osnovalo Udru­ženje roditelja „Podrži me“, a u koji dolaze deca sa teš­koćama u razvoju.

- Da bismo pomogli detetu, mislim da je jednako važno uključiti roditelje i da je podrška odraslima jednako potrebna dok prolaze kroz de­tetovu promenu – smatra Aleksandra. - To utiče na celu porodicu, a kompletna po­drška celoj porodici biće poenta našeg rada, što upravo centar „Maksimo“ nudi.

A zašto baš pudla?

- Pored moje davne zaljubljenosti u njih i činjenice da su psi za stan, otkrila sam da pudla ne izaziva alergijske reakcije čak ni kod onih koji su alergični na dlaku životinja. Obradovala sam se pri pomisli da to znači da kod Alfe svi mogu da dođu. S druge strane, pudla je veoma aktivan pas, a deca su takva, ona uče kroz pokret, igru i akciju. Pudla, kao velik pas, može da izdrži različite stimulanse, pogotovo zbog toga što deca umeju da budu i gruba i nežna. Dlaka pudle je nešto potpuno drugačije od kontakta na koji su deca svakodnevno navikla, a zbog dužine deca mogu i kreativno da se izraze, da joj vezuju mašnice, prave kikice i na taj način vežbaju preciznost, motoriku i, iznad svega, razvijaju empatiju i strpljenje – zaključuje Aleksandra Filipović.

        B. Pavković

Piše:
Pošaljite komentar