Život se polako vraćao u opustošeni grad
Istorijski dokumenti i sećanja kazuju da su mađarske okupacione trupe 1944.godine nekoliko dana pre oslobođenja napustile Novi Sad, dok su nemačke to učinile 22.oktobra,
pošto su prethodno porušile oba mosta preko Dunava.
Dan kasnije, po ulasku jedinica Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije u Novi Sad, oslobodioce je dočekalo haotično stanje. Delovi grada bili su razoreni posle savezničkog bombardovanja 6. septembra, okupator je prilikom povlačenja onesposobio mnoge fabrike, putevi su bili razrovani, a tramvajski saobraćaj onemogućen. Uništene su bile telefonska i električna centrala, radnje opustošene, a škole su, zbog privremenog smeštanja ranjenika, više ličile na bolnice.
Vladimir Vrgović u „Hronici Novog Sada 1944-1969.“piše da je „ odmah po oslobođenju osnovana Komanda grada na čelu sa generalom Đorđem Vasićem, kao i Komanda čitavog novosadskog područja koja je podeljena na nekoliko odeljaka- opšti, privredni, za prosvetu i unutrašnje poslove...“ Kako je za završne borbe nedostajalo žive sile, sa gradskog područja mobilisano je 2.703 osobe svih nacionalnosti za borbene akcije, uz 117 koji su angažovani za potrebe saniteta.
Glavni Narodno-oslobodilački odbor Vojvodine, kao vrhovni organ civilne vlasti , osnovan je još marta 1944.godine koji se sastojao od 42 člana. Odmah po oslobođenju smešten je u Novi Sad, a predsedavao mu je Jovan Veselinov Žarko.
Privremeni gradski Narodno-oslobodilački odbor obrazovan je prvog dana oslobođenja, 23.oktobra. Brojao je 18 članova, a predsedavao mu je, uprkos protivljenju, prota Alimpije Popović kome je sin poginuo kao pripadnik Narodno-oslobodilačke vojske. Zanimljivo je da je Odbor raspolagao samo jednom pisaćom mašinom!
No, to ga nije omelo da vojnim vlastima pomogne u normalizaciji privrednog i kulturnog života. Inicirao je prikupljanje hrane, ogreva, odeće, obuće i organizaciju smeštaja izbeglica, ali i izdao naredbu prema kojoj su sve radnje morale da budu otvorene tokom dana. Svi činovnici bili su pozvani da se jave na redovni posao, zabranjeno je točenje alkohola, ali i napuštanje grada. Po oslobođenj su u Novom Sadu registrovane 962 zanatske radnje, koje su ubrzo bile prinuđene da se ukljče u proizvodne i uslužne zadruge. Radi lakšeg snabdevanja stanovnika otvorene su bile pijace u Temerinskoj i Futoškoj ulici.
Sa radom su nastavile Matičarska i Penzijska služba nekadašnje Dunavske banovine. Matičarska knjiga od 24.oktobra više nije vođena na mađarskom, nego na srpskom jeziku, dok je u Ulici Vojvode Putnika 2, počelo evidentiranje penzionera radi uspostavljanja isplate penzija.
Posle neuspešnih pregovora o kupovini Električne centrale sa većinskim vlasnikom, Jevrejsko-američkim društvom, čiji su akcionari bili mahom iz SAD, preuzeta je uprava nad tim preduzećem, kako bi se obezbedilo redovno snabdevanje grada električnom energijom. Samo mesec i po ranije, električna centrala praktično je bila razorena u savezničkom bombardovanju, pa je po oslobođenju uspešno osposobljena za obavljanje osnovnih funkcija poput rasvete i u manjoj meri tramvajskog saobraćaja koji je redovno uspostavljen nakon sedam meseci.
Pođednaka briga vladala je i za Plinaru, koja je za jednu petinu vrednosti ostala neisplaćena češkom vlasniku, zbog izbijanja rata, pa su po oslobođenju ubrzani pregovori sa čehoslovačkim predstavništvom u Beogradu u vezi s izmirenjem dugova. Tih dana o Plinari je brinuo inženjer Kirti, a zabeleženo je da je plin bio kvalitetan. Kameni ugalj, potreban za rad plinare, vađen je iz Dunava, iz potopljenih nemačkih šlepera kod Surduka i Bačke Palanke.
Sve do izgradnje privremenog drumsko-železničkog mosta u maju 1945.godine, od 23.oktobra 1944.prelazak preko Dunava na sremsku stranu odvijao se skelom. Što se kolovoza tiče, tek mali broj ulica bio je prekriven asfaltom, kamenom ili „žutom“ kockom, ali je još veći problem bilo podtlo, koje nije dozvoljavalo veću nosivost.
Četiri dana posle oslobođenja pred Gradskom kućom održan je veliki narodni zbor, dok je radnički zbor održan u večernjim časovima u Domu kulture, na kojima su govorili visoki vojvođanski rukovodioci Nikola Petrović, Jovan Popović i Jovan Veselinov. Njihov zadatak bio je da objasne „zbog čega je naredbom Josipa Broza Tita, Vrhovnog komandanta Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, uspostavljena Vojna uprava“, koja je ukinuta 27.januara sledeće godine.
Pripremio: S. Savić
Sudbina Jevreja i Rusa
Prema sećanjima Pavla Šosbergera, dugogodišnjeg predsednika Jevrejske opštine, oslobođenje Novog Sada, tog 23.oktobra 1944.godine dočekale su samo dve jevrejske porodice i dvadesetak ilegalaca. U narednih šest meseci, iz raznih logora, u Novi Sad vratilo se još 900 preživelih Jevreja, a prema popisu uoči okupacije, u Jevrejskoj opštini bilo ih je 4.350. Većina njih kasnije se odselila u Izrael. Novi Sad je uoči samog oslobođenja napustilo i oko 2.000 ruskih emigranata, koji su dvadesetak godina ranije izbegli od građanskog rata, da bi ovoga puta ponovo potražili spas u zapadnoevropskim i prekookeanskim zemljama u strahu od odmazde sovjetskih jedinica.