Manjak objektivnog uma i neopravdani narcizam
Brojevi upravljaju svetom, smatrali su pitagorejci. Većina srpskih političara misli drugačije. Suštinski sukob s matematikom imaju isključivo stranke i političari koji smatraju da su jedini i najbolji izbor za Srbiju, a koji uprkos božanskoj izuzetnosti tradicionalno dobijaju najmanje glasova na izborima.
Neopravdani narcizam, gori je od nepoznavanja matematike. Manjak objektivnog uma neupitne činjenice suspenduje kao nepouzdan parametar, a mišljenje o sebi uspostavlja kao neosporivu zakonitost. Samozaljubljeni srpski opozicionari, potpomognuti birokratama bez moći iz Evropske unije, sa sličnom podrškom birača, traže da im najgledanije televizije dodele isti tretman koji je Aleksandar Vučić uživao dok je bio u opoziciji. Jalov posao. Razlika između Vučića dok je bio u opoziciji, i njegovih današnjih oponenata je veća od 1,7 miliona glasova.
Uprkos tome, loši statističari i analitičari pokušavali su da dokažu da zahtevi opozicije za pristup medijima prvog reda, pre svega najgledanijim televizija, nisu bez osnova. Svoju tezu potkrepljivali su „nezavisnim” analizima medija u svom vlasništvu. U štivima, čije su polazne premise pogrešne, tvrdi se da je Vučić, dok je bio opozcionar, bio čest gost u najgledanijim TV emisijama od 2008. do 2012.
Umesto političkim rečnikom, njihovu zabludu razrešićemo prostim matematičkim operacijama - sabiranjem i oduzimanjem.
Vučić je 2004. predstavljao stranku koja je bila odsudni politički činilac, na korak od vlasti, i čiju je politiku na izborima podržalo 1.434.068 glasača. Uz to, Vučićev politički kapital se neprestano uvećavao. Na izborima održanim 2008. iza njegove politike, i politike stranke čiju kampanju je vodio, stalo je 2.197.155 birača. To je sitnica koju su analitičari i opozicija prevideli tvrdeći da se po jednom pojavio na Pinku i RTS-u uoči izbora. Takođe, navode i gostovanje 2012. godine. Te godine je SNS potukla Borisa Tadića i demokratsku stranku. Podržalo ih je 1.552.063, a 2017. čak 2.012.788 građana.
Matematika tek sad dolazi do izražaja. Vučićevi današnji glavni oponenti, pet stranaka i njihovih lidera, na troje izbora 2014, 2016, 2017, zajedno su osvojili manje glasova, nego SNS sam 2012. godine. Poređenja radi, Dveri Boška Obradovića, zajedno s DŠ-om osvojile su svega 190.530, a 2016. godine Bojan Pajtić i DS dobili su poverenje 227.589 birača.
I sad Obradović i Pajtić kažu da je Vučić kao opozicionar bio češće u medijima od njih. Nije. Naprotiv. Vučić je za osam godina, koje su njihovi analitičari uzeli kao reper, na televizijama s nacionalnom pokrivenošću gostovao 19 puta. Opozicija je u poslednjih pola godine jednom dnevno, dakle 180 puta gostovala na dve nacionalne televizije, iako razlika između njih i Vučića, iz vremena kad je bio u opoziciji, predstavlja sitnicu od dva miliona glasova.
Jasno je da opozicija Vučićeve glasače, dakle više od dva miliona građana Srbije, smatra protivnicima koje treba poraziti. I ukinuti ih kao građane. Jedan od glavnih argumenata jeste da oni svojim glasovima pomažu Srpskoj naprednoj stranci da buyetske pare troši na gluposti, i da bi, oni, kad bi postali vlastodršci, više radili u korist naroda.
Istražio sam istinitost njihovih tvrdnji. Pošto su vezani za činjenice i brojeve, ni ti navodi ne odgovaraju istini.
Izuzimajući Obradovićeve Dveri, svi opozicionari su bili vlast 12 godina. U Vojvodini čak 16. I njihov rezultat je porazan.
Dokazaćemo to na primeru Novog Sada. Koalicija medija i političara svakodnevno, već osam godina izriče optužnice i presude protiv Vučića, SNS-a i Miloša Vučevića, tvrdeći da grad stagnira, da se ne razvija i da SNS prestavlja skup bezubih, bahatih neznalica. Ali dok opozicija sriče svoje stilske figure i katul fermane, Novi Sad je otvorio pet novih fabrika, i u privredi se zaposlilo preko 10.000 ljudi. U međuvremenu, dok matematički marginalci Vučića, Vučevića i SNS optužuju da Srbiju vode u propast, dogovoreno je otvaranje još dve strane fabrike. Japanski Nidek raspoložen je da uloži 1,9 milijardi dolara u svoju fabriku motora u Novom Sadu. Nemački Kontinental završava još jednu fabriku. Ove dve investicije obezbediće visokokvalifikovani posao za više hiljada Novosađana. Broj radnih mesta otvorenih u Novom Sadu, od dolaska SNS-a na vlast, premašiće 20.000. Ako se računaju članovi porodica zaposlenih, reč je o sigurnoj egzistenciji za 80.000 ljudi.
Opozicija je u pravu! Obezbeđivanje sigurnog i dobro plaćenog posla za više od 20.000 porodica predstavlja izuzetnu nesposobnost!
Prihvatam! Stvaranje uslova za bolju egzistenciju 80.000 čestitih građana, protivnici Aleksandra Vučića i SNS-a mogu okarakterisati i kao bahatost!
Fabrike jesu važne, ali nisu jedino merilo uspeha, niti reper potreba jednog grada. Kultura je najvažniji dokaz civilizacijskog i ekonomskog napretka. Novi Sad će napokon dobiti koncertnu dvoranu i velelepnu muzičku školu. Njena gradnja je počela za vreme SNS-a i Vučevića. Objekat ima 14.000 kvadrata i biće opremljen nakvalitetnijim instrumentima i opremom. Izgradnju objekta muzičko-baletske škole krunisala je odluka da njen direktor bude proslavljeni virtuoz, srpski umetnik veka, Stefan Milenković. Dolazak Milenkovića predstavlja vrhunac naprednjačkog trijumfa, i najvažniji kulturni događaj u gradu od 1847. godine. Te godine je kralj valcera, Johan Štraus Mlađi, autor čuvene kompozicije „Na lepom plavom Dunavu”, svoju veliku svetsku turneju započeo u Novom Sadu, tamo gde je DS uništio bioskop Jadran. Štraus je ubrzo posle novosadskog dvostrukog koncerta postao svetska zvezda holivudskih razmera, mnogo pre Holivuda.
Stefan Milenković je nesumnjivo najveći srpski umetnik u svetskim okvirima. Tokom impresivnih 40 godina karijere nastupio je u najprestižnijim koncertnim dvoranama od Karnegi do Santori hola. Svirao je sa najeminentnijim simfonijskim orkestrima na svetu, od Berlinskog simfonijskog orkestra, Helsinške filahrmonije do Orkestra Baljšoj teatra. Sa samo 10 godina svirao je za američkog predsednika Ronalda Regana, sa 14 za Papu Jovana Pavla II, a sa samo 16 godina, imao je 1.000 koncerata iza sebe.
Ovaj tekst ne predstavlja promociju Stefana Milenkovića. Pišem ga kao pohvalu Novom Sadu. Kao podršku odluci da se Srbija okrene najboljima.
Sad, opozicija će, čitam im misli, prigovoriti da je Vučević to uradio buyetskim parama. I da mu je to posao. Slažem se. I baš zato što mu je to posao, Vučević je radio za Novi Sad, koji se u periodu od 2012. do 2020. vratio u epicentar evropske i svetske kulture.
I to nije paradoks! Paradoks je loš izgovor stranaka koje se sakrivaju iza maske tobožnje intelektualne, obrazovne i kulturne nadmoći! Jer, oni su parama iz gradskog buyeta Novom Sadu, umesto progresa i evropskog kulturnog nasleđa, poklanjali pečene volove i koncerte Žareta, Gocija, Vukova s Manjače, i drugih umetničkih kolosa, koji su završili u ilegali, nakon silaska s trona Demokratske stranke, profesora Bojana Pajtića i njegovih stranačkih drugova.
Njihov pogubni uticaj po Novi Sad još se oseća u vazduhu. Najveći broj Novosađana se više i ne pita zašto demokrate nisu gradile IT razvojne centre, muzičke dvorane i škole, nitisu za rukovodeći i nastavni kadar dovodile svetski poznate umetnike?
Svaka zabluda traje onoliko, koliko je neophodno da se izmaštane, lažne činjenice zamene nesumnjivom istinom. Izneverenim građanima jasno je da se iza mantri o javnom interesu i vatrometu demokratije koji opozicija obećava, zapravo kriju ljudi, koji iz sigurnih utočišta državnog posla, samo vrebaju priliku da se vrate na vlast. Još jasnije im je da bi im prvi posao bio da ponovo vrate pečene volove i Žareta i Gocija među gradske prioritete. Novosađani, uprkos verovanju „elitističkih”, „građanski” orijentisanih partija, nisu političke neznalice. Oni nepogrešivo znaju da je angažman većine opozicinara samo lažni prigovor nečiste savesti. Jer, beskoristan čovek, svestan je da sem lažne izuzetnosti nema da ponudi ništa drugo. I zato skrivenu prevaru nudi kao simbol, kao osnovno svojstvo, kao ključnu razliku, kao alibi za svoju nesposobnost. Finansiranje pečenih volova iz gradskog buyeta, i koncerata zvezda opskurnog Duginog posela, nije predstavljao samo nameru da se estradizovano lažno etno nasleđe, izvitopereno do nivoa primitivizma, nametne kao kulturno dobro. Nije ni pokušaj da se svojevrsni kulturni Frankenštajn ponudi kao pandan vrhunskoj kulturi! Odluka da se avansirana prostota učini bliskim i prihvatljivim obrascem ponašanja predstavljala je pokušaj da se Novi Sad zauvek utamniči u prosečnosti. U palanačkoj nedovršenosti, koja omogućuje vladavinu manjine nad većinom.
I zato su protivnici naprednjaka tri izborna ciklusa uporno i nadmeno ignorisali stvarne potrebe grada i finansirali fantomske projekte, preko kojih su se obogatili. Njihova namera bila je da ritualno ubistvo grada, instaliraju kao slavoluk, kao trijumfalnu kapiju za povratak na vlast.
Zbog tog, nadmenog, a istovremeno šibicarskog stava, Novi Sad je skoro dva veka čekao da ponovo postane važan deo evropske i svetske kulture.
Piše Milorad Bojović
Autor je stručnjak za komunikacije i odnose s javnošću