TERESA POTENCA, ITALIJANSKA NOVINARKA, OTKRIVA KAKO MEDIJI MOGU DA PREŽIVE ERU VEŠTAČKE INTELIGENCIJE Preostaje samo borba protiv lažnih vesti
Lažne vesti, generativna veštačka inteligencija i trka za klikovima menjaju novinarstvo, ali rešenje nije u zabrani tehnologije, već u dubljem izveštavanju, poverenju i jasnim pravilima.
Društvene mreže preplavljene su sadržajem čije poreklo sve teže prepoznajemo, a mediji se nalaze pod dvostrukim pritiskom - s jedne strane publika očekuje trenutne informacije, a s druge platforme preuzimaju pažnju, sadržaj i vreme koje su nekada pripadali redakcijama. U takvom okruženju više nije dovoljno samo objaviti vest. Publika sve češće postavlja pitanje da li je nešto uopšte stvarno.
Teresa Potenca, novinarka portala 48 sati koja je napisala preporuke korišćenja veštačke inteligencije koje se sada koriste u Italiji objašnjava da se upravo tu javlja novi problem: ne samo što lažni sadržaj postaje uverljiviji, već ljudi počinju da sumnjaju i u stvarne fotografije i događaje.
– Ne možemo biti sto posto sigurni. Pokazalo se da alati za prepoznavanje mogu da pogreše — bilo da je reč o tekstu, zvuku ili video-sadržaju. Zato mislim da je važno da publici pokažemo kako koristimo AI – kaže ona.
Po njenim rečima, redakcije ne mogu da pobede mašine u količini i brzini proizvodnje sadržaja.
– Ako nastavimo da hranimo logiku stalnih „breaking news“, onda zapravo hranimo mašinski sadržaj. Mi nismo mašine i ne možemo da se takmičimo s njima. Zato rešenje nije da budemo brži, nego da budemo drugačiji — da idemo dublje, da razgovaramo s ljudima i radimo temeljno novinarstvo, na ulici, istraživačko, terensko.
Kaže da je upravo poverenje postalo nova valuta medija.
– Ne stavljamo više samo ime ispod teksta. Stavljamo lice. Objašnjavamo kako smo radili priču, kako koristimo alate i zašto smo doneli određene odluke. Tako gradimo poverenje.
Iako se danas o veštačkoj inteligenciji često govori kao o tehnologiji koja će zameniti novinare, u pojedinim redakcijama pristup je potpuno drugačiji - pitanje više nije da li koristiti AI, već kako je koristiti bez gubitka profesionalnih standarda.
„Da li biste imala poverenja u lekara koji je veliki deo školovanja prošao oslanjajući se na AI?“
Naša sagovornica navodi da je potrebu za jasnim pravilima prepoznala pre nekoliko godina, kada je počela da eksperimentiše s alatima zasnovanim na veštačkoj inteligenciji i da razmenjuje iskustva s kolegama iz međunarodnih novinarskih mreža.
– Svi su isprobavali različite stvari. Neko je tražio od AI da predloži temu, neko strukturu teksta, neko pretragu. Bilo je mnogo grešaka, ali i uspeha. Ono što nisam uspevala da pronađem bio je zajednički način rada...
Upravo zbog toga odlučila je da u svojoj redakciji pokrene izradu internih pravila za upotrebu veštačke inteligencije. Ipak, ne voli da taj dokument naziva pravilnikom.
– To je AI politika, ali nije statična. AI se menja. Izazovi se menjaju. I pravila moraju da se menjaju ...
Po Terezinim rečima, problem nije samo u nedostatku propisa, već u tome što mnoge redakcije i dalje nemaju jasan odgovor na pitanje šta je prihvatljivo, a šta nije. U Italiji, dodaje, postoje opšte preporuke i profesionalna pravila, ali novinari se i dalje pitaju šta to konkretno znači u svakodnevnom radu.
– Da li treba da kažem da sam koristila AI? U kom obimu? Za koji deo posla? To su praktična pitanja na koja ljudi često nemaju odgovor...
Previše je stereotipa i pogrešnih narativa
Iako se danas najčešće predstavlja kao novinarka koja se bavi veštačkom inteligencijom, naša sagovornica kaže da je njen put bio mnogo manje pravolinijski. Radila je u različitim oblastima — od turizma i mode do ekonomije — ali joj je najveća profesionalna strast dugo bila spoljna politika, posebno Bliski istok. Deo porodice joj je, kako kaže, poreklom iz Sirije, zbog čega je godinama pokušavala da se bori protiv predrasuda i stereotipa. Onda je shvatila da je s veštačkom inteligencijom počeo isti mehanizam. „I kod AI vidim previše stereotipa, pojednostavljenja i pogrešnih narativa. Stalno slušam o porukama poput: Napiši knjigu za jedan sekund, Neka AI sve uradi umesto tebe... Ne mogu da prihvatim takav način razmišljanja”, kaže Teresa Potenca.
Njena redakcija zato je napravila jasnu podelu. Tekstove ne piše veštačka inteligencija.
– Ono što objavim je nešto što sam napisala ja.
Međutim, AI se koristi kao alat za analizu podataka, pregled velikih količina materijala i sažimanje dugih dokumenata, snimaka i konferencija.
– Ako imam dokument od 120 strana ili više sati video-materijala, AI mi pomaže da brže shvatim da li tu postoji nešto važno za tekst ili podkast koji radim. Ali ako mi deluje važno, onda idem i čitam original...
Istovremeno, ona upozorava na to da ni sažimanje nije bez rizika. Ako sistem nešto pogrešno protumači ili izostavi važan detalj, posledica može biti pogrešan zaključak. Kako ističe, posebno je zabrinuta kako odrastaju nove generacije, u svetu u kome je veštačka inteligencija stalno prisutna i zato pokušava da podseća na to da tehnologija ne mora uvek da bude prvi izbor.
– Ne morate uvek da koristite ChatGPT – ne zato što sam protiv veštačke inteligencije, već zato što smatram da postoji opasnost da se deo mentalnog rada postepeno prepusti tehnologiji.
Prema njenim rečima, nove generacije rizikuju da izgube deo sposobnosti za samostalno razmišljanje, rešavanje problema i kreativnost ako svaki zadatak postane automatizovan. Posebno joj je ostao u sećanju razgovor s pedijatrom koji joj je postavio pitanje koje je, kako priznaje, uzdrmalo.
„Da li biste imala poverenja u lekara koji je veliki deo školovanja prošao oslanjajući se na AI?“