KOLIKO SMO ZAVISNI OD KRIZE SA ĐUBRIVOM? Kako jedan moreuz može biti usko grlo i za setve u Srbiji
Savremena poljoprivreda počiva na nevidljivoj, ali presudnoj stvari – azotu. Bez njega nema prinosa, a bez mineralnog đubriva nema azota.
Upravo tu počinje problem koji sve više dobija geopolitičku dimenziju, i koji Srbija ne može da izbegne.
Ako bi došlo do ozbiljnijeg poremećaja u Ormuskom moreuzu, jednoj od ključnih tačaka svetske trgovine energenata, posledice bi se osetile i u Srbiji – kroz cene đubriva, količine koje se koriste i, na kraju, na prinosima ratarskih kultura. Dakle, očekujmo lanac Ovog proleća poljoprivreda nije toliko ugrožena, ali ako se rat ne zaustavi jesenji radovi će biti pod velikim znakom pitanja.
Prema procenama, domaća potrošnja đubriva značajno premašuje proizvodnju i do više od dva puta. Srbija godišnje proizvede oko 550.000 tona NPK đubriva, ali se značajan deo izvozi. Kada je reč o azotu – koji je ključan za prinose - zavisnost od uvoza je praktično potpuna. Ukupne potrebe za đubrivom u Srbiji iznose oko 800.000 tona godišnje. Od toga, za azotnim đubrivima potrebno je 400.000 do 500.000 tona, dok se NPK đubriva koristi 200.000 do 250.000 tona. Dok se NPK delom obezbeđuje iz domaće proizvodnje, azotna đubriva se gotovo u potpunosti uvoze. Rusija je jedan od najvažnijih pojedinačnih dobavljača, a značajne količine stižu i iz zemalja regiona i Evropske unije, pre svega Hrvatske, Mađarske, Rumunije i Austrije.
Domaća proizvodnja je minimalna, jer nekadašnji industrijski nosilac, pančevačka Azotara, više ne funkcioniše kao stabilan proizvođač. Ona je nekada bila ključna fabrika i jedini domaći proizvođač amonijaka, uree i amonijum-nitrata. Njen pad, nakon godina gubitaka, stečaja 2018. i neuspelih pokušaja restarta, značio je gubitak industrijske osnove za proizvodnju đubriva. Danas je fabrika opterećena dugovima i pravnim problemima, a proizvodnja je svedena na minimum.
Zato je Srbija postala uvozno zavisna, a poljoprivreda, kao osnovna grana privrede, na teškim mukama zbog ove situacije.
Agroekonomski analitičar Žarko Galetin upozorava na to da je situacija već sada ozbiljna.
Kredit bez kamate za đubrivo
Ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Dragan Glamočić izjavio je danas da je Srbija „zaista stabilna što se tiče snabdevanja đubrivom, gorivom i svim sirovinama”.
Raspisali smo, naravno, i kredite pre nekoliko nedelja po kamatnim stopama, na primer za đubrivo sa 0 odsto kamate, a to nema nigde na tržištu. Za žene i za mlađe od 40 godina jedan odsto, za sve ostalo je tri odsto. Znači, mogu da kupe sve od hemije, od đubriva, od mehanizacije, opreme, šta god žele”, naveo je on. Glamočić je istakao da će poljoprivrednici plaćati povlašćenu cenu goriva u odnosu na ostale građane. „Građani Srbije uobičajeno plaćaju 212 dinara za dizel, a poljoprivredni proizvođači 181. Ako cena bude rasla, maksimalno će biti 184 dinara. Ono što predsednik Srbije nije još rekao, a to je da je država davala uvek povrat akcize poljoprivrednim proizvođačima. Do sada je to bilo 50 dinara. U ovoj situaciji, poljoprivrednici su prošli još bolje. Povrat će biti 57,64 dinara. Što znači da ako građani iz Srbije uobičajeno plaćaju 212 dinara, poljoprivredni proizvođač plaća ukupno 123,37 dinara”, rekao je Glamočić. Dodao je da je Ministarstvo finansija obezbedilo 11 milijardi dinara za povrat akciza. “Da vam čisto preračunam kolika je to pomoć. Na primer, oni koji rade na 100 hektara zemlje, imaju pravo na 100 litara po hektaru. Kada se proračuna, oni uštede negde oko 7500 evra”, zaključio je on.
Cena mineralnog đubriva porasla je za dva i po puta, a pod velikim je znakom pitanja koliko će poljoprivrednici uopšte moći da ga kupe i primene - rekao je on za RTS. Galetin ističe i da Srbija „više ne proizvodi ni polovinu svojih potreba“, što dodatno pojačava našu oslonjenost na uvoz.
Sankcije i promene na evropskom tržištu gasa dodatno usložnjavaju situaciju. Smanjen protok ruskog gasa i veća konkurencija vezana za nabavku tečnog prirodnog gasa podigli su cenu ovog energenta, što direktno utiče na cenu đubriva. A kada đubrivo poskupi, poljoprivrednici prvi reaguju - tako što smanje njegovo korišćenje. Iskustvo iz prethodnih godina pokazuje jasan obrazac: kada se upotreba azota smanji za 20 do 30 odsto, prinos pada i do 20 procenata. Ako se đubrenje smanji na pola, gubici mogu dostići i 50 odsto. To znači da će se ova globalna kriza na jesen osetiti u ambarima.
Najveći udar trpe ratarske kulture, pre svega kukuruz i pšenica, koje su najviše zavisne od azota. Voćarstvo i povrtarstvo su nešto otporniji, ali kvalitet proizvoda trpi, dok stočarstvo oseća posledice kroz rast cena stočne hrane. Za poljoprivrednike, izbor je sve jednostavniji – ili platiti više, ili proizvesti manje.