NAJSLAĐA SRPSKA VOĆKA
Genetsko blago Srbije čuva se na -196 stepeni Celzijusa POVEĆANA BRIGA ZA AUTOHTONE SORTE ŠLJIVA, ALI I DRUGIH VOĆNIH VRSTA
Krioprezervacija predstavlja savremenu metodu za dugotrajno čuvanje biljnog materijala (ćelija, tkiva, organa) na ultra niskim temperaturama, u tečnom azotu na -196 stepeni Celzijusa.
Ova metoda je pri tome komplementarna konvencionalnim metodama čuvanja, jer značajno snižava troškove i rizike prisutne kod održavanje biljnih kolekcija u poljskim uslovima. Program primene ove strategije za dugotrajno očuvanje biljnih genetičkih resursa iniciran je pre više od jedne decenije i u Institutu za voćarstvo u Čačku, u okviru Odeljenja za fiziologiju voćaka. Istraživanja u ovoj kući fokusirana su pri tome na optimizaciju protokola za različite in vitro tehnike krioprezervacije, koje se baziraju na direktnom potapanju biljnog materijala u tečni azot i njihovu primenu u čuvanju genetičkih resursa kontinentalnih voćnih vrsta.
Razvili smo protokol, kojim smo virus šarke šljive potpuno eliminisali iz sorte ’crvena ranka’, navodi direktor Instituta za voćarstvo u Čačku dr Darko Jevremović
– Razvili smo, između ostalog, protokole za krioprezervaciju devet autohtonih genotipova šljive, koji su najznačaniji za našu zemlju – kaže za „Dnevnik“ direktor Instituta za voćarstvo dr Darko Jevremović. - Korišćenjem ovih protokola uspešno su krioprezervirani vrhovi izdanaka belošljive, crnošljive, cerovač-kog piskavca, dragačevke, moravke, sitnice i trnovače, a pre svega crvene ranke i požegače, kao dva genotipa po kome smo prepoznatljivi. Uz to, razvili smo i metodu krioprezervacije, odnosno protokol, kojim smo virus šarke šljive potpuno eliminisali iz sorte crvena ranka.
Dosadašnji rezultati postignuti u ovim istraživanjima na Institutu za voćarstvo predstavljaju značajan doprinos uspostavljanju optimizovane tehnologije dugotrajnog čuvanja biljnog materijala primenom različitih tehnika krioprezervacije. A dobijena je, ističe dr Jevremović, i dobra osnova za dalju optimizaciju protokola za krioprezervaciju, koje će biti moguće direktno primeniti u budućem programu uspostavljanja in vitro banke gena voćnih biljnih vrsta koje se gaje u Srbiji. Drugim rečima, naše autohtone sorte sada se mogu na najjsavremeniji način na svetu čuvati u tečnom azotu, i to praktično neograničeno dugi period.
– Paralelno sa razvojem protokola, mi smo radili i na čisto praktičnoj primeni svih rezultata istraživanja. Naime, time što smo uspeli da autohtone sorte šljive očistimo od virusa, dobili smo izvorni sadni materijal koji je od neprocenjivog značaja, jer ćemo ubuduće njega čuvati. Ove sorte smo takođe stavili i na sortnu listu kod Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, odnosno uveli smo ih u sistem sertifikacije za proizvodnju bezvirusnog sadnog materijala. U tom smislu, u nekom narednom periodu one će moći da se nađu i u slobodnoj prodaji, odnosno biće dostupne svim zainteresovanim poljoprivrednim prozvođačima.
Poslednjih godina inicirana su istraživanja primene novih „V cryo-plate“ i „D cryo-plate“ metoda krioprezervacije, kojima su uspešno krioprezervirani vrhovi izdanaka ne samo autohtonih šljiva nego i pojedinih sorti borovnica, jagoda, a u fokusu su i trešnje
Po rečima dr Jevremovića, postoji veliko interesovanje domaćih proizvođača za autohtonim sortama šljive. Zapravo, interesovanje u kontinuitetu raste poslednjih 15 godina, a naročito je izraženo za sortu crvena ranka.
– Razlog za to jeste veliki broj destilerije koje su formirane u Srbiji - pojašnjava dr Jevremović. – Proizvodnja vrhunske rakije šljivovice je, naime, značajno porasla, a najkvalitetnije rakije, koje listom dobijaju najviše ocene na takmičenjima, jesu upravo one koje su prezvedene od naših autohtonih sorti. Prednost ovih autohtonih sorti jeste njihova adaptibilnost na izmenjene klimatske i pre svega zemljišne uslove u našim krajevima, ne samo u Srbiji, već i u regionu Balkana, sa čestim odsustvom vlage i sa jako visokim temperaturama. Uz to, ove sorte nose i gene otpornosti prema nekim bolestima, kao i prema štetočinama, te ne zahtevaju toliko visoku primenu agrotehničkih mera, kao što je to slučaj sa uobičajenim komercijalno gajenim sortama.
Miroslav Stajić