ŠTA BLAGOJA BAKOVIĆA IZDVAJA OD SVIH SAVREMENIH PESNIKA? Odgovor je stigao u novom zborniku
Iz izdavačke radionice novosadske Fondacije Grupa sever izašao je Zbornik radova o pesništvu jednog od najnagrađivanijih savremenih srpskih poeta Blagoju Bakoviću.
Okupljeni pod jedinstvenim nazivom „Magija slike, zvuka i reči” u zborniku se našlo ukupno 17 temata književnih kritičara, istoričara književnosti, ali i kolega pesnika, koji su iz različitih uglova osvetljavali poetički i duhovni portret Blagoja Bakovića i njegovog pevanja.
U uvodnom slovu akademik Jovan Delić ističe da se Baković mora prihvatiti s njegovim „manama”.
„Tako ćete osjetiti njegove vrline. Njegove 'mane' su dio njegove autentičnosti”, navodi Delić. „On ima sklonost da se udvara svom čitaocu i slušaocu. Više voli da ushiti i usreći čitaoca nego da dovrhuni pjesmu. Baković voli da mu se udvara i da mu na to udvaranje bude odgovoreno. Ali Baković je sebe stvorio. Krvavo je rastao i uzdizao se, žrtvujući mnogo od sebe najboljega. Danas je raznovrstan i dokazan pjesnik. Voleli su ga, i vole ga, pjesnici, istinski i pravi: Matija Bećković, Milovan Danojlić, Branislav Petrović. Prepoznali su ga”.
Delić dalje piše da je Baković dostojni nastavljač „stražilovske poetike” srpskog pesništva, koja vodi od Branka Radičevića, Vojislava Ilića, Laze Kostića, Disa, Crnjanskog, Dučića, Desanke i Stevana Raičkovića, da je „virtuoz versifikatorske majstorije”, kako ga je nazvao Bećković.
A pesnik Đorđo Sladoje ukazuje da se poezija Blagoja Bakovića može tumačiti na mnogo načina, iz više uglova i sa različitih poetičkih stanovišta.
„A ne mora se”, veli Sladoje”, „ni tumačiti, jer je Baković od onih pjesnika čije pjesme, bez tumača i provodadžija, lako stižu do čitaoca i slušaoca. Kažem i slušaoca zato što Baković svoje stihove govori poneseno i sugestivno, i to uvijek naizust, tako da oni ostaju dugo u sluhu onoga ko ih sluša. Osim što zna napamet svoj opus, Baković je fenomen, da ne kažem fenomenat kako sam u Vrbasu čuo, i po tome što zna i govori pjesme i mnogih drugih pjesnika. Baković je neprestano u poeziji i sa poezijom, to je jedno skladište stihova na koje diše – hodajuća riznica, takoreći”, Konstatuje Đorđo Sladoje.
Pored Delića i Sladoja, o Bakoviću su pisali i Budimir Dubak, Miroslav Aleksić, Zoran Kostić, Veroljub Vukašinović, Emsura Hamzić, Radomir Uljarević, Dragica Užareva, Milena Kulić, Aleksandar Ćuković, Gorčin Blagojević, Budimir Aleksić, Drago Perović, Radoje Femić, Saša Knežević i Milan Gromović.
M. S.