(VIDEO) Kad Salvador Dali propleše, kiša donese ljubav, a flamenko eksplodira bez dodira – Negde izvan planeta oduševilo Suboticu
Zavesa se sinoć podigla u zgradi Narodnog pozorišta u Subotici, a sa njom i jedna od najambicioznijih večeri koje je balet Srpskog narodnog pozorišta doneo na ovu scenu. Prostor koji je u martu ove godine konačno vraćen publici posle temeljne rekonstrukcije, ugostio je predstavu koja spaja nadrealizam, intimu i vatru flamenka u jednoj jedinoj večeri – Negde izvan planeta koreografkinje Anabel Lopez Očoa.
Direktorka baleta Srpskog narodnog pozorišta, Aja Jung, najavila je publici o čemu je zapravo reč: Rekla bih, tri različita komada čine ovo veče. Jedno je inspirisano delima Salvadora Dalija, drugo je jedan prelep ljubavni duet, i na kraju u ritmu flamenka se završava ovo veče. Prvi deo večeri, Varljiva lepota(Delusional Beauty), crpi inspiraciju direktno iz Dalijevog nadrealnog sveta – konkretno iz njegove slike Žena sa glavom od ruža iz 1935. godine.
Kako stoji u programskoj knjižici predstave, slike su oduvek bile izvor inspiracije za Anabel Lopez Očou, a kroz pokret ona nastojida probudi poznate slike, da oslobodi figure njihove ukočene nepomičnosti i omogući im da dišu, preobražavaju se i postoje u prolaznom, neuhvatljivom svetu pokreta. Ovaj komad je premijerno izveden u Vašington baletu 2019.
godine, a sinoć je publika u Subotici imala priliku da vidi njegovo prvo izvođenje u
tumačenju novosadskog ansambla.
Sledi Kiša (La Pluie) – četvorominutni duet koji je, prema rečima iz booklet-a, završni
deo komada pod nazivom Crna kiša, a čitavo delo govori o ratnim razaranjima, dok
poslednji duet treba da donese osećaj obnove. Kiša ovde postaje, kako piše u programu, tiha sila preobražaja koja spira tragove rušenja i nasilja, sve dok ne ostane samo povezanost između dvoje – muzička podloga su Bahove Goldberg varijacije, a delo je premijerno igrano u Ženevi još 2005. godine.
Veče se zatim, kako je najavila Jung, u ritmu flamenka zatvara komadom Linea Recta – najintrigantnijim delom trostrukog programa. Reč je o istraživanju, kako stoji u opisu, paradoksa strasnog flamenka: upadljivog odsustva fizičkog partnerstva, pri čemu koreografkinja iznova osmišljava njegov jezik kroz originalan i eksplozivan vokabular...preispitujući tradiciju bez gubitka njene suštine. Ovaj osamnaestominutni komad prvi put je izveden u njujorškom Baletu Hispaniko 2016. godine.
Jung je objasnila i zašto je baš ova koreografkinja, kolumbijsko-belgijskog porekla, odabrana da postane deo repertoara: Činilo mi se da je njen koreografski rukopis drugačiji u odnosu na koreografe koje smo do tada radili, što je takođe bitno za igrače da ne uđu u kliše, nego da
budu izloženi različitim koreografskim rečnicima.
Dodala je da ovakva dela imaju i širu misiju: Da tu publiku koju više nemamo, na žalost, u Srbiji, koja negde je postala možda i starija, da je osvežimo i da uvedemo mlade ljude u pozorište. Upravo to čini sinoćnje gostovanje dvostruko značajnim. Nije reč samo o umetničkom dometu – tri različita jezika pokreta, tri različite emocije u jednoj večeri – već i o simbolici mesta na kome se sve to dogodilo. Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, obnovljena u martu posle dugog perioda čekanja, sinoć je dokazala da ponovo poseduje scenu dostojnu ovakvih poduhvata, spremnu da prima najambicioznije umetnike i najsloženije koreografske vizije u sezonama koje dolaze.
Tekst: Sandra Iršević