Mia Knežević: Dva viteza iz verone predstava o časti koje nema
Iako za svaki događaj postoji i ona druga strana sa koje ćemo ga posmatrati i analizirati, deluje da je u današnjem (javnom) svetu sve lako podložno nekom kvazi dvostranom sagledavanju, kako pojava i događaja, tako i ličnosti, kaže u programskoj knjižici Mia Knežević, rediteljka predstave “Dva viteza iz Verone” Vilijama Šekspira u Šabačkom pozorištu.
– Stvorili smo jedan olaki, paušalni, procenjivački svet u kojem navodna sagledavanja stvari iz različitih uglova zapravo dovode do relativizacije mnogih pojmova. Pošto u procenjivanju stvari veliku ulogu igra i pozicija sa koje se nešto posmatra, tako smo stigli i do toga da se lako praštaju ozbiljne i nedopustive greške, a sam moral ispada neka potpuno prevaziđena kategorija, jer je i on tobože podložan dvostranom sagledavanju. Tu je najteže mladim ljudima, koji tek treba da provere na svojoj koži u kakvom društvu žive, i da li u njima postoji posađen moral koji se neće tako lako slomiti zbog novih životnih okolnosti. Iako nas život iskušava svakodnevno, pitanje lične časti i odgovornosti niko ne može da izrelativizuje dok u sebi imamo izgrađenu svest o istima. „Dva viteza” su, dakle, predstava o jednoj časti, koje u savremenom svetu gotovo da i nema – ističe Mia Knežević.
Predstava “Dva viteza iz Verone” premijerno će biti izvedena 1. februara, u okviru sezone u Šapcu posvećene slobodi i odgovornosti. Takođe, u okviru sezone posvećene mladima, kako stvaraocima, tako i publici, pitanjima koja sve muče, ali najviše mogu da rasterete njih. Putovanja, prijateljstvo, ljubav, identitet, mesto u društvu, samo su neka od njih. Ona najvažnija za događaje u stvarnosti, za koje rediteljka Mia Knežević smatra da mogu dobiti dublji i vidljiviji smisao kroz narativ umetničkih medija.
Da li su ljubav i prijateljstvo, kako ih je u “umesio” Šekspir u “Dva viteza iz Verone”, i za vas glavne tematske karakteristike ovog komada?
– Dva viteza je priča o stanju morala savremenog mladog čoveka, a pisac to stanje ispituje kroz, između ostalih, ljubavne i prijateljske odnose. Siže priče je u mojoj scenskoj postavci usmeren na to da pratimo glavne junake u njihovim moralnim previranjima, jer su iz svojih ušuškanih svetova zakoračili u takozvani realni veliki svet. Taj svet je dvor milanskog Vojvode, a mlad čovek čim stupi u taj kontekst počinje da se menja, da se kvari. Mene uznemirava što su ljudi već oguglali na loše. U atmosferi opšteg odsustva moralnih vrednosti ništa nije dovoljno strašno, za sve postoji opravdanje. Jedino, valjda, kad su neki drastični primeri, poput nekih strašnih ubistava - tad postoji empatija. Inače, ispadaš naivan kada ti je nešto loše strašno. Sve češće čujem pitanje - šta ti je tu čudno? Ja razmišljam ovako: ako prestanem da se čudim na loše, i pristanemo na to da su loše, nečestite stvari neminovnost svakodnevnog života, onda tupimo, kako to Šekspir kaže, oštricu svoga bića. I tada prestajemo da razlikujemo zlo i dobro.
“Požar” u SNP-u, “Kafa i cigarete” u Ateljeu 212, samo su neke od predstava po kojima ste postali poznati kao prilično nekonvencionalna rediteljka. U kom ste pravcu vodili Šekspirovu komediju?
– Ovaj komad je specifičan po tome što sadrži i komične i dramske situacije. Kod Šekspira ne postoji čist žanr komedije, nego su neke situacije i likovi komični. Ne postoji žanr, nego život iskazan poetskim monolozima, a u sudbinama junaka ima komike i dramatike. To je strašno uzbudljivo za rad, traži jednako i otvorenost, ali i stalnu konkretnost u scenskom izražaju. Ovo je, ako je uopšte komedija, onda komedija ljudske prirode, a ja sam rediteljski definisala kao - dramatičnu komediju, ili komičnu dramu. To sam našla da je najadekvatniji odraz naše stvarnosti.
Prvi put režirate u Šapcu, gradu takođe specifične atmosfere, ansambla... Kako je bilo raditi baš tamo?
– Šabac je grad koji je poprilično opterećen politikom, zbog te titule “slobodnog grada”. Međutim, to je samo privid, u Srbiji smo, u stvari. Šabačko pozorište je cenjeno i poznato, u njemu radi jako puno kvalitetnih ljudi, i u tehnici i u glumačkom ansamblu. Neophodni su bolji uslovi za rad. Premalo je scenaca i dekoratera, raspolaže se vrlo svedenim budžetom, hladno je u sali. Minja Bogavac je vrlo posvećena direktorka i mislim da i ona i celo pozorište zaslužuju mnogo veća sredstva da bi se negovalo jedno ovako kvalitetno i dobro pozorište. Rad sa ansamblom i autorskom ekipom je bio odličan, za mene je bilo važno stvoriti atmosferu u kojoj ćemo uspostaviti ovovremensku osetljivost, inspirisani ocem pozorišta.
Igor Burić