VREME MLADIH (I MUZIKE) Izazovan repertoar Senćanskog mađarskog kamernog pozorišta
Geza Otlik je veoma uticajan pisac iz Mađarske. Njegov roman „Škola na granici” iz 1959. se i dalje kotira visoko na listi najboljih ikada.
Kako je to iz perspektive pozorišta, odnosno savremenih generacija, moglo se čuti i videti na šoukejsu Senćanskog mađarskog kamernog pozorišta, koje „Školu na granici” postavilo na scenu u prošloj sezoni, u saradnji sa Katom Đarmati (adaptacija i dramaturgija) i Đerđom Vidovskim (režija).
Priča prati nekolicinu dečaka u vojnoj školi. Njih maltretira druga grupa, starijih dečaka, a nije im lako ni sa vaspitačima. Iako ceo roman ima izrazito nabijen politički kontekst (Rusi su u Mađarskoj nekoliko godina pre pisanja romana u krvi ugušili revoluciju protiv Staljinizma), u predstavi nema eksplicitno političkih tonova. Čak je i autor, Geza Otlik, radnju smestio između dva svetska rata. Namera je evidentno bila da se predstava fokusira na odrastanje dečaka u veoma teškim okolnostima i međusobnim odnosima. Za tu osnovu u dramaturško-rediteljskom postupku se dosta osnova može pronaći i danas, kada mladi deluju izolovano u okvirima svojih vršnjačkih grupa.
Glumci senćanskog pozorišta tako su imali prilike da se okušaju u nečemu što je klasik mađarske književnosti sa, moglo se čuti tokom okruglog stola, veoma rahaičnim jezikom. Dosta se raspravljalo i o tome koliko je cela priča, pa i sam postupak, blizak današnjim generacijama i šta one u tome prepoznaju kao svoje. Svakako je svojevrstan zaključak bio to da se dosta toga promenilo, ali osnova ljudskog života - prijateljstvo, odnos prema roditeljima i drugim autoritetima, i nije toliko.
Ono što je posebno u ovoj predstavi, kao i jednoj drugoj koja je aktuelna na senćanskoj pozorišnoj sceni, jeste to da u njoj igraju polaznici dramske škole, učenici srednjih škola. Uključivanjem u profesionlni život pozorišta oni se sigurno dodatno razvijaju kao osobe, a možda i budući glumci, što je posebno došlo do izražaja u predstavi koju su pripremili uz pomoć svojih mentora Judit Verebeš i Zoltana Devaija - „Car je go” Jevgenija Švarca, po motivima Andresenove bajke. U maniru satirične komedije, oni su predstavu izveli toliko uverljivo, da treba pratiti njihov rad i ubuduće, jer će se bar neko od njih sigurno nastaviti da bavi pozorištem.
Treći šoukejs u Senti imao je i niz prelepih muzičkih programa. Na glavnoj sceni prvo je izveden koncert mađarske narodne muzike u kojem su učestvovali glumci iz ansambla, a zatim i „Zviždukarnik”, koncert glumačkog ansambla i njegovih prijatelja, inspirisan stvaralaštvom Ernea Verebeša i benda Zyntharew.
Verebeš se i sam pridružio glumcima-muzičarima na sceni, što je samo ulepšalo ovaj sjajan događaj. Pa i doživljaj za one kojim su glumci Senćanskog mađarskog kamernog pozorišta uspeli da prenesu svoju bogatu muzičku kulturu i talenat.