(VIDEO) SPOJILA REALIZAM I APSTRAKCIJU U JEDAN JEDINSTVENI SVET Ana Bešlić je vajarstvom pisala jugoslovensku istoriju PRIČA O ŽIVOTU I DELU PRVE AKADEMSKE VAJARKE SUBOTICE
Kada je 1912. godine u selu Bajmok, nedaleko od Subotice, rođena Ana Bešlić, niko nije mogao da pretpostavi da će ova devojčica postati prva akademska vajarka grada i legenda jugoslovenskog vajarstva.
Njena priča je priča o hrabrosti, talentu i neprestanoj potrazi za sopstvenim umetničkim putem.
U gradu poznatom po svojoj multikulturalnosti, Ana Bešlić je postala prva akademska vajarka Subotice. Ali njen značaj daleko prevazilazi ovu titulu. Ova izuzetna umetnica je svojim radom i vizijom pokazala da se umetnost ne mora kretati utvrđenim stazama, već da svaki stvaralac može izgraditi sopstveni, prepoznatljiv jezik forme.
Nakon završetka Drugog svetskog rata, 1945. godine, Ana se vraća u Beograd na Akademiju likovnih umetnosti, gde radi kod profesora Sretena Stojanovića i Radeta Stankovića. To je bio samo početak jednog izuzetnog putovanja. Po završetku studija, ulazi u prestižnu Majstorsku radionicu Tome Rosandića, koju je 1948. godine osnovao Savet za nauku i umetnost. Saradnike je majstor birao putem konkursa, što govori o Aninom talentu koji je prepoznat već u ranim danima karijere.
Ono što Anu Bešlić čini jedinstvenom jeste njena neverovatna sposobnost transformacije. Njen stvaralački put predstavlja fascinantno putovanje kroz stilove – od perioda realizama do krajnje apstrakcije. U Subotici i okolini mogu se videti sve faze njenog razvoja: od bista realističkih formi Mije Mandića i Matije Gupca u Tavankutu, preko skulpture „Majka i sin“ u Aleksandrovu, pa sve do apstraktnih skulptura koje se danas čuvaju u Gradskom muzeju Subotica.
„Postavka koja se odnosi na radove Ane Bešlić postavljena je u okviru jedne šire izložbe koja se tiče jugoslovenskih autora iz zbirke Gradskog muzeja Subotica, koja je otvorena u avgustu 2017. godine. Ono što je u ovoj postavci prikazano jesu radovi koji su deo legata koji je Ana Bešlić poklonila Subotici. To su uglavnom radovi koji obuhvataju njen stvaralački period od šezdesetih godina prošlog veka. Ovde vidimo njen pastel koji spada u seriju poslednjih radova. Ova celina predstavlja njene asocijativne forme, oble površine i njene najapstraktnije radove“, objašnjavala je 2018. godine Ljubica Vuković Dulić, kustoskinja i istoričarka umetnosti u Gradskom muzeju Subotica.
Ana Bešlić nije samo stvarala umetnost za galerijske zidove. Njena dela žive u javnom prostoru, govoreći o istoriji, sećanju i humanosti. „Majka i sin“ – spomenik žrtvama fašizma u Aleksandrovu kod Subotice, postavljen 1955. godine, i danas dirljivo podseća na stradanja rata. „Ptice – fontana“ na Paliću iz 1957. donose lepotu i lakoću u prostor. „Spojene forme“ u parku vile Izvršnog veća Srbije u Beogradu iz 1961, „Grupa postavljenja“ ispred dispanzera u Subotici iz 1965, ili „Baklja sećanja“ u Bajmoku iz 1971. – svako od ovih dela nosi posebnu priču i formu. Njena spomenička dela se razlikuju od velikih monumentalnih spomenika – ona su intimnija, lična, ali ne manje moćna u svom izrazu.
„Kretala se stilski od perioda realizama do krajnje apstrakcije, odnosno razlaganja formi. Ono što u Subotici možemo videti jesu sve te njene faze. Ukoliko pogledamo u otvorenom prostoru ‘Majku i sina’ u Aleksandrovu, po bistama realističkih formi Mije Mandića i Matije Gupca u Tavankutu, pa sve do ovih apstraktnih koje se čuvaju u Gradskom muzeju“, dodala je 2018. godine Ljubica Vuković Dulić.
Ana Bešlić nije bila usamljena kreatorka. Izložbu koju je priredila zajedno sa Đorđem Božanom, a kojom je 1954. godine otvorena gradska izložbena sala u Subotici, ubrzo je sledilo osnivanje vajarske grupe „Prostor 8“ 1957. godine, gde je Ana bila jedan od osnivača. Aktivno je doprinosila kulturnom životu svog vremena, izlažući na brojnim izložbama skulptura širom Jugoslavije i osvajajući srca ljubitelja umetnosti.
Njen rad nije ostao nezapažen. Dodeljena joj je nagrada dr Ferenca Bodrogvarija i prestižna nagrada Pro urbe 1997. godine, kada je održana i njena poslednja izložba pod poetičnim nazivom „Belo, volim te, belo“.
„Ana Bešlić je bila priznata u svom radu i živela je u okruženju koje je priznaje“, istakla je 2018. godine Ljubica Vuković Dulić. Ta priznatost nije bila slučajna – Ana je svojim talentom, marljivošću i vizijom zaslužila svako priznanje.
Jugoslovenski orijentisana umetnica, koja je tražila putokaz ličnog razvoja van tradicionalnih tokova, Ana Bešlić je izgradila individualni svet oblika koji se realizuje jezikom čiste forme. Njena dela, od realističkih portreta do asocijativnih, oblih površina najapstraktnijih radova, čine jedinstvenu celinu jednog stvaralačkog života. Ana Bešlić je primer predstavnika posleratne jugoslovenske skulpture koji se izdvaja po tome što je van tradicionalnih tokova tražila putokaz ličnog razvoja.
Ana Bešlić je preminula 2008. godine, ali njen doprinos jugoslovenskom i srpskom vajarstvu živi kroz brojne skulpture u javnom prostoru i dela u muzejskim zbirkama. Ona ostaje inspiracija i podsetnik da hrabrost u traganju za sopstvenim putem u umetnosti može stvoriti nasleđe koje prevazilazi granice vremena i prostora.
Projekat „Žene Vojvodine koje su pisale istoriju“ realizuje Dnevnik Vojvodina Press, a sufinasiran je iz budžeta Ministarstva informisanja i telekominijacija. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.