U svetu imaginarnog realizma
Ova postavka je i nastavka njenog doktorskog umetničkog projekta, odbranjenog prošle godine na istom fakultetu Univerziteta umetnosti u Beogradu na smeru grafika pod mentorstvom profesora Žarka Smiljanića. Osnovne studije Snežana Petrović je završila 2004. na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, na odseku grafike u klasi profesora Milana Stanojeva, a magistrirala je u klasi profesora Radovana Jandrića. Stvaralaštvo ove umetnice može se žanrovski odrediti kao savremeni imaginarni realizam - figurativni nadrealizam, magični realizam i fantastično slikarstvo.
Njeno dosadašnje stvaralaštvo predstavljeno je i u reprezentativnoj monografiji na srpskom i engleskom jezikom sa mnoštvom reprodukcija radova koje prati kritički tekst istoričarke umetnosti dr Jasne Jovanov. Pred novosadskom publikom izlagale je krajem prošle godine kada je u Galeriji Kulturnog centra Novog Sada predstavila ciklus “Mit o Pegazu” u kome je nastavila sa upotrebom “prizora konkretne stvarnosti od kojih stvara iluzije, neprekidno oscilirajući između mikro i makro simbola, fantastike i pseudostvarnosti, kao i između svesnog i podsvesnog”. Ovih dana radi na novoj seriji slika i crteža pod nazivom „Alhemija života“. Postavka ovih radova bi trebalo da bude izložena krajem ove godine u Galeriji Kuće Đure Jakšića u Beogradu.
l Vašu samostalnu izložbu na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu nazvali ste Paralelna dimenzija?
- Osnovna ideja ovog projekta na doktorskim studijama bila je uticaj savremene tehnologije i mas medija na čovekovo ponašanje. Centar mog istraživanja je čovek kao posmatrač - homo spektator i njegovo nesvesno. Paralelna dimenzija je paralelni svet koji nas okružuje upravo kroz spektar televizijskih programa, društvenih mreža, internet portala – svega onoga što nas uvlači u drugi virtuelni svet i troši dragoceno vreme mimo naše svakodnevnice. Ja sam izabrala da se bavim njihovim negativnim uticajima, što ne znači da sam protiv novih tehnoloških dostignuća već kroz svoj rad upozoravam na njihove moguće zloupotrebe. Tokom svog istraživanja koristila sam različite medijume likovnog izraza, crtež, grafiku, fotografiju, na kraju je čak dvodimenzionalni rad prešao u treću dimenziju kroz objekte u pleksiglasu. U tome i jeste čar ne samo likovnog već istraživanja u bilo kojoj oblasti, nikada ne znate u kom pravcu će vas ono povesti.
l Osobeni umetnički senzibilitet ispoljavate kroz gotovo sve likovne tehnike. Gde se najizrazitije oseća suština vaše umetnosti?
Biti umetnik za mene predstavlja jedan širi pojam. Iako sam po vokaciji grafičar svoj stvaralački rad ne ograničavam samo na ovu oblast. Volim da kombinujem likovne tehnike i eksperimentišem sa njihovim podlogama kao i da prelazim iz druge u treću dimenziju. Od rada u grafici odmaram se radom na slici, a potom se od slike odmaram radeći crteže i tako u krug. Tako da ako bi morala konkretno da odgovorim na ovo Vaše pitanje gde se najizrazitije oseća suština moje umetnosti, verujte da ne znam odgovor ili je odgovor u svim likovnim disciplinama, a i šire.
U vašoj likovnoj poetici kakvo je mesto crteža kao osnove vizuelnog mišljenja?
Kroz moj stvaralački rad konstatno negujem crtež kao zasebnu celinu, jer upravo ovom likovnom disciplinom se najbolje izoštrava vaša moć percepcije. Da bi ste znali da iznesete sliku, grafiku ili skulpturu od početka do kraja, pre svega treba da znate odlično da crtate, jer crtež je taj koji čini osnovu za sve likovne discipline.
Mitološke, religijske, alegorijske teme na vašim delima stvaraju jedan osobeni svet iz mašte. Šta pokreće put ka slici?
- Put ka slici pokreće energija onoga ko je stvara. Sliku morate da osetite negde duboko u sebi, da bi se izrodila želja da je projektujete na platno. Ta želja mora biti jaka i iskrena. Energija kojom gradite sliku učiniće da ona priča ili ćuti.
U kakvom su položaju danas mladi umetnici i kakve savete biste mogli da uputite onima koji tek stvaraju neku svoju individualnu poetiku?
- Stvoriti svoju individualnu poetiku uopšte nije lak zadatak. Studenti koji upišu likovnu akademiju uglavnom negoduju što moraju da provode čitav dan na fakultetu, a ne shvataju da je to u stvari osnova za organizaciju njihovog rada u ateljeu, u njihovom budućem radnom prostoru. Da bi postigli nešto morate da budete posvećeni onome čime se bavite. Dakle u ovom našem poslu osuđeni ste na asocijalni život da bi se posvetili vašem stvaralaštvu, što podrazumeva rad u ateljeu minimum osam sati dnevno. Da biste oformili svoju poetiku treba da provodite dosta vremena čitajući, tragajući, posmatrajući i vežbajući. Što se tiče položaja mladih umetnika on nikada nije bio zavidan. Kada završite akademiju ostajete bez nadzora svog mentora, prepušteni ste samom sebi. Odjednom imate napretek vremena i ako ne znate kako da se organizujete brzo zaostajete. U većini slučajeva mladim umetnicima je ovo prva prekretnica u građenju karijere. Mnogi ovde zauvek stanu. Za one koji nastave dalje čeka ih surova borba sa kritikom, odbijanje na konkursima, obaranje cene njihovog rada na tržištu. Sve ovo može da izdrži samo onaj ko je istrajan i zaista posvećen svom stvaralaštvu.
Nina Popov