NININE MUSTRE Pobeda
Kada su jednom mudracu prijatelji javili da imaju lepe vesti, jer je tog dana igrao tim njegove zemlje, on ih je pitao: „Da li su oba tima pobedila?“ Za njega, to bi bila jedina situacija koja bi se mogla nazvati pobedom.
Čim sam čula ovu priču setila sam se svog takmičarskog duha na koji sam tako dugo bila ponosna. Brojne generacije odrasle su vaspitavane u tom duhu: da budeš bolji, da budeš brži, da vrediš više od drugih samo ako ih u nečemu pobediš. Danas mogu da kažem da sam poprilično duhovno osakaćena takvim vaspitanjem, jer me je potreba da budem najbolja u glavnom odvajala od ljudi, a jedan postignut cilj samo je značio da hitno moram da se bacim u potragu za novim ciljem, za novom prilikom da se u nečemu dokazujem tako što pobeđujem. To je bio jedini način da se osećam dovoljno dobrom, da osećam da vredim, a pošto nisam stalno u svemu pobeđivala, često sam u svoju vrednost sumnjala.
Kada sam to tek pre nekoliko godina osvestila, počela sam da primećujem sve situacije u kojima sam se takmičila. To nije bilo teško, jer je taj obrazac ponašanja bio prisutan u skoro svakom trenutku mog života. Uhvatila sam sebe da se stalno poredim sa nekim, po raznim pitanjima: da li sam brža, da li sam lepša, da li sam pametnija, da li sam zabavnija, da li sam uspešnija... U svim životnim oblastima imala sam po nekoliko osoba sa kojima sam se konstantno poredila.
Takve su misli zauzimale najveći deo moje svesti. Koliko je to u stvari naporno i mučno bilo! Iz ove tačke gledišta, zastrašujuće. Dugo mi je vremena bilo potrebno da shvatim da vredim i kada se ne takmičim, i kada nisam najbolja i kada nešto ne uradim baš za čistu desetku. Da shvatim da je svako iskustvo dragoceno, da iz svakoga po nešto naučim o sebi i o svetu oko sebe, a tako jedino mogu razumem svoju stvarnost i da napredujem.
Maštam o planeti na kojoj to svi ljudi shvataju i prestaju da se nadmeću. Nadmetanje. Kako zanimljiva reč: neko se meće, stavlja iznad drugog. Zar ne bi bilo bolje da se podržavamo, jer tako sigurno možemo više da dosegnemo. Kada smo udruženi mnogo smo jači nego kada smo pojedinci, u svakom smislu. A trenutni način života nas tera da se delimo, da navijamo za ovu ili onu stranu i da verujemo da ako nismo za, onda smo protiv. Uvlače nas životne okolnosti u konstantnu potrebu za sukobljavanjem i trošimo tako silnu energiju.
Krajnje je vreme da se zapitamo koga takvom energijom hranimo. I koja to vrsta vrednosti raste i jača hraneći se takvom energijom? Da li zaista svesno želimo to da podržavamo samo da sopstvenom egu udovoljavamo? Verujem da u nama još uvek ima dovoljno svesti da prevaziđemo tu bolest i da počnemo da pobeđujemo tako što sarađujemo, pa da pobedimo sebe i svoje slabosti i da svako doprinese pobedi ljudskosti. Od takve pobede, ima da procveta cela planeta.
Nina Martinović Armbruster