Varoški spomenar: Krišku u ruku i trč’ iza zgrade
Kada je u četvrtak živa dogurala do 40 podeljka, u kancelariji „Novosadske hronike“ ni klima nije bila od velike pomoći. Na nekoliko minuta skoknuo sam do komšiluka, pošto je jedino u Sportskoj rubrici uvek hladnije.
U sličnim situacijama obično poželim da se bućnem ili da se osvežim sočnom lubenicom. Ova druga opcija učinila mi se realnijom i sva sreća što danas lubenicu možeš da kupiš i na krišku, na čega, kada sam bio mali, niko pomišljao nije. I tako, opet odlutah u detinjstvo.
Raspust, dugi letnji dani, omogućavali su nam da razvlačimo sate jedni kod drugih, na bazenu, parku, igralištu, Kamenjaru. Kada nismo imali kuda, znalo se – pravac iza zgrade. Poseban užitak bio je kada bismo strčali niz stepenice s nekim jestivim dodatkom u šakama. „Leba-masti“, „leba-paštete“, „leba-yema“ potpadali su pod klasiku, ali sići dole s kuvanim kukuruzom ili kriškom lubenice bilo je prestiž koji je ostatku društva mamio vodu na usta.
Zaranjanje u krišku istovremeno je značilo uflekanu majicu pa smo praktikovali da je klopamo samo u kupaćim gaćama. U centru pažnje bio je onaj ko je stigao s najvećom kriškom. To, naravno, nije podrazumevalo da je njegova lubenica bila i najteža jer su se u to vreme pojavile i one svetlije kore, duguljaste, koje su neki zvali „amerikanke“, pošto je sve što je bilo novo – po pravilu trebalo da stigne iz SAD, dok su drugi tvrdili da je to grčka fela. Kako god, davili smo se u njihovoj slasti, bez obzira na to da li su bile pomenute, šarene ili one koje smo upoznali od najmanjih nogu – tamnozelene.
Kada bi zvezda upekla usred dana, a iz kuhinje zamirisao ručak, s ulice se začulo: „Evo lubenica, lube-ni-ca!“ Špediter se parkirao ispred zgrade, a nakupac mamio stanare, obavezno tvrdeći da je reč o sopstvenom proizvodu. Ako smo bili dobri, obavezno bismo odobrovoljili roditelje da nam „daju za lubenicu“, a kada nisu imali poverenja u našu procenu, silazili bi s nama da se lično uvere u kvalitet i preciznost kantara. Nikada nisam voleo da bostanyija „vadi kocku“ iz odabrane lubenice jer sam to zadovoljstvo ostavljao za sebe.
S. Savić