Samo poezija razum spasava
Kao i u mnogo čemu drugom, pozorište “Kostolanji Deže” u Subotici je prvo u Srbiji reagovalo na svetske aktuelnosti i na repertoar u novoj sezoni postavilo predstavu nazvanu
“Egzodus”, koju je sa grupom glumaca kao autorski projekat kreirao Sabolč Tolnai. Subotica je, kao što je poznato, bila jedan od najtranzitnijih gradova na putu sirijskih izbeglica u Evropu, Mađarska je na kraju podigla i ogradu na granici, a subotički umetnici koji su u to vreme obilazili izbegličke kampove, na sceni “Kostolanjija” postavili su predstavu, kao jedan snažan i uzbudljiv umetnički odgovor na celu krizu.
Egzodus je reč grčkog porekla koja označava izlazak, ishod. Poznato je da ovaj naziv nosi cela jedna knjiga Biblije (Mojsijeva), a legendarni jamajčanski muzičar Bob Marli je na tom tragu istoimenom pesmom opevao nevolje svog, rastafarijanskog naroda na putu u obećano carstvo, svetu zemlju.
Jasno je da nema ništa sveto u najnovijem pohodu iz Sirije. Zahvaćeno verskim, građanskim, bratoubilačkim ratom, o kom se u kontekstu Zapada nabolje zna i vidi to da ga, kao i mnoge druge pre, zdušno pomažu SAD i Rusija, stanovništvo jedne ogromne zemlje počelo je da se preliva do te mere da veliki broj stiže i u ove krajeve, hrleći u Nemačku, taj centar sveta kad je Evropa u pitanju. Nema ništa sveto ni u jednom stradanju koje je proizvelo da se i sama reč egzodus posmatra apokaliptično, pa njen izbor za naslov predstave Sabolča Tolnaija takođe deluje crno i mračno naspram aktuelne situacije.
Publiku dočekuje policija, uzima se otisak i dobija karton, a kasnije se publikom upravlja na način da osete deo užasa kada nemate kontrolu nad svojim kretanjem i lobodama - u pozorište se ulazi na zadnji ulaz, prolazi se kroz niz instalacija koje obećavaju kakva će predstava da bude: jedna zabrađena prilika lakira nokte na otkinutoj ruci, druga drhti pokrivena ćebetom koje podseća na krzno leoparda, neko leži ispod naslaga čelične žice, dok na sceni, toj finalnoj destinaciji, ljudi leže u kupaćim kostimima, sunčaju se, uživaju. Prekida ih poseta nezvanih gostiju, ali oni se ne daju omesti, predstava tek treba da počne.
Groteska, bizarnost, nevrbalni jezik pokreta, neobičnih zvukova i likovnih znakova, simbola poput crnih i belih anđela, đavola, bikova i slonova, dominantni su sloj dramaturgije predstave “Egzodus”. Sabolč Tolnai tako podseća na tradiciju ovog teatra - ritualni performativni jezik lišen klasičnog narativa - ostajući blizak, čak i citirajući izvode iz poetskog nasleđa vojvođanske (neoavangarde), pesme Ištvana Domonkoša. Ovo deluje kao izbegavanje opštih mesta i banalizacije u pogledu političnosti predstave, ali na univerzalnom planu i kao autentičan unutrašnji odgovor na tenzije, kao metafizičko bekstvo u apstrakciju kada je čovek suočen sa očigledno večnim pitanjima u pogledu proganjanja nečijeg duha i mira.
Ima u predstavi i Angele Merkel i gospode s golf palicama, retkih ptica i još ređih bračnih parova koji su opstali zajedno u ovom talasu emigracije. Deca i dečje glave se kotrljaju, dok se odrasli časte govnjivom zakuskom direktno iz ve-ce šolje, paklene kuhinje čistih civilizacijskih vrednosti. Čudnovato, uznemirujuće, a nekim čudom lepo i primamljujuće, sasvim prikladno i razumljivo za jedno novo stoleće, novi milenijum razvoja, progresa i patnje.
“Egzodus” igraju: Emeše Nađabonji, Oršolja Cumbil, Boris Kučov, Gabor Mesaroš, Imre Elek Mikeš, Čongor Berta. Kompozitor je bio Šamu Grilus, a izradu scenografije je pomogla Daniela Mamužić.
Igor Burić