Madžar: O motivaciji se priča samo kad su rezultati manjkavi
Davnašnja ljubav, uvažavanje i razumevanje Aleksandra Madžara i novosadske publike obnavljaju se i jačaju sa svakim novim susretom.
Na Nomus se proslavljeni pijanista rado vraća i uvek nas ponovo obraduje i očara svojim umetničkim izrazom. Ove godine udružiće se sa jednim od vodećih evropskih kvarteta „Kelemen”, s kojim će u Sinagogi nastupiti 26. aprila. Iskoristili smo kratak susret s njim da čujemo, iz prve ruke, šta se sve u međuvremenu dešavalo u njegovom profesionalnom životu...
Kamerna muzika zauzima važno mesto u Vašoj karijeri. Da li je bilo kakve nove umetničke saradnje, koja je bila naročito izazovna za Vas?
– Da, desilo se mnogo toga zanimljivog; ja volim susrete svih vrsta, pa tako i muzičke, te rado delim scenu sa brojnim kolegama. Uz ustaljene partnere, poput Antonija Marvuda i Takač kvarteta, poslednjih godina sam mnogo radio i sa Vilde Frang, čudesnom norveškom violinistkinjom, kao i Nikolasom Altštetom, sjajnim čelistom, koga se novosadska publika, nadam se, dobro seća iz 2007. godine.
Paralelno sa koncertnom gradite i pedagošku karijeru. Kako motiviše svoje studente da istraju?
– Moji su studenti motivisani i izuzetno zanimljivi mladi muzičari. Pitanje motivacije se, valjda, postavlja samo kada su rezultati manjkavi, a ja na njihova dostignuća zaista ne mogu da se požalim. S druge strane, postavlja se, naravno, pitanje njihovih perspektiva, s obzirom na to da je nezaposlenost mladih širom Evrope zabrinjavajuće visoka. Istorija će starijim generacijama veoma oštro suditi zbog ove činjenice.
Da li su se Vaši muzički ukusi i sklonosti u međuvremenu promenili – jesu li, recimo, prve fascinacije nekim kompozitorima iz dečijeg doba ostale netaknute ili ste možda ipak modifikovali neka mišljenja?
– Bahu i Mocartu čovek ne može da se ne divi celog života. A što se tiče ostalog, mene mnogo toga zanima, ja bih i u kafani uvek naručio ceo jelovnik, da smem! Tako je i sa mojim umetničkim „apetitom“ - nas pijaniste, inače, smatram nepotrebno specijalizovanim, često nas od malih nogu upućuju na ograničavanje repertoara, što je nepobitan pedagoški propust. Kolege gudači, i ostali, to sebi, naravno, nikada ne bi smeli da dozvole, pa su, generalno, stilski daleko obrazovaniji i bogatiji od nas. Čini mi se, međutim, da se vremena, u tom pogledu, za nas pijaniste ipak polako menjaju.
Da li vaš umetnički put ide baš onako kako ste priželjkivali?
– Moj umetnički put ide mnogo bolje od predviđenog: ja sam, uostalom, često razmišljao o tome da dignem ruke od klavira, pa i dan-danas povremeno zavidim pekarima i poštaru. Ne zaboravimo da je ono što se kod nas, i u drugim bivšim zemljama socijalizma, desilo od 1989. nadalje, dovoljno da satre u korenu sva očekivanja! Zemlja u kojoj sam odrastao je odavno - i tragično - iščezla, društvenog uređenja koje je formiralo sistem vrednosti moje generacije takođe više nema. U tim okolnostima mislim da svi koji su uspeli da odbrane minimum kontinuiteta - i integriteta! - mogu slobodno sebi da čestitaju.
Mirjana Lazarević