"DNEVNIK” NA LICU MESTA: GROFOVSKI DVORAC OKRUŽEN PUSTAROM Tragovi plemićke porodice Odeskalki tamo gde se najmanje mogu očekivati
U nepreglednoj sremskoj ravnici na kojoj se smenjuju parcele pod žitom, kukuruzom i drugim usevima, i gde jedino do čega drugog pogled može da dosegne jeste nebo, na četvrtom kilometru od sela Veliki Radinci nalazi se građevina koja iako prilično oronula nedvosmisleno govori da je u svoje vreme bila lepotica, kao i da je njen vlasnik imao dubok džep i prefinjen ukus.
Nema danas na njoj grba ili kakvog drugog obeležja koje bi otkrilo ime onog kome je prvobitno pripadala, ali zato na krovu stoji gromobran u obliku simbola veterinarske medicine, što, pokazaće se kasnije, puno govori.
Čiji je taj dvorac od osam stotina kvadratnih metara na mestu gde jedino što može da se očekuje jeste kakav zavetni krst, đeram ili valov ne zna baš puno ljudi? Kažu dobro upućeni, čak ni ljudima iz okoline taj podatak nije naročito poznat. Nepobitna činjenica jeste da se dvorac nalazi na pustari Višnjevci, koju mnogi pogrešno nazivaju Višnjevac, kao što danas ima dosta kontradiktornih informacija iz same prošlosti dvora.
- Nekadašnja pustara Višnjevci, jedan je od najplodnijih delova, kažu, u celoj Vojvodini - priča nam novinarka Sremske Televizije Saveta Cica Kovačević, čiji pradeda Milovan Kovačević je 1927. godine postao vlasnik polovine posmatranog imanja. - Letnjikovac je na kilometar od auto-puta, nešto manje od kilometra udaljen je od pruge Beograd-Šid, a četiri kilometra odavde su Veliki Radinci. Nalazi se u mitrovačkoj opštini, ali Rumljani tvrde da je na njihovoj teritoriji. Svi govore da je to imanje Marka Pejačevića, međutim, on je bio samo upravnik. Kompletno imanje pripadalo je grofovskoj italijanskoj porodici Odeskalki, koja ga je od austrijskog dvora dobila za vojne zasluge u borbi protiv Turaka. Carska kuća je veliki deo Srema dodelila Odeskalkijevima. Oni su tako došli u posed cele južne padine Fruške gore od Iloka do Inđije, u čijoj blizini je i Gladnoš, poslednja Odeskalkijeva pustara. Ima i u Jarkovcima slična, manja zgrada od ove. Ona je doskora bila u upotrebi, ali je i nju zub vremena načeo.
Potvrda navoda Savete Kovačević je i grb Odeskalkijevih koji se danas čuva u Muzeju Srema, a prema nekim navodima stajao je u posebnoj niši iznad glavnog ulaza do pedesetih godina prošlog veka.
Grofovska italijanska porodica posedovala je celu južnu padinu Fruške gore, od Iloka do Inđije
Danas je, u meri u kojoj se zna za ovaj dvorac, on mnogo više poznat po porodici Fajfer, kojoj se i pripisuje njegova gradnja. Sudeći po određenim zapisima, pustaru Višnjevci Odeskalkijevi su dali u zakup prvobitno na 12 godina 1784. braći Leopoldu i Feliksu Fajferu, mada se u drugim izvorima nailazi na podatak da su zakupci bili otac i sin Karlo i Leopold. Taj zakup je potom produžavan deset po deset godina. Bilo kako bilo, Višnjevci su bili u rukama ove porodice do 1910.
– Na imanju je postojala poljoprivredna stanica za ukrštanje svinja. Ukrštali su sremske mangulice i berkširske svinje i dobili fajfericu. Do Erema, naselja koje se nalazi nedaleko odavde, u kom su živeli biroši, po dve porodice u kući, od kojih još samo jedna postoji, svinje su dopremane uskim kolosekom uz pomoć volova i konja. Od Vognja gde se nalazi žaleznička stanica i sada, otpremane su u Beč. Vremenom, preorijentisali su se na uzgoj konja. Bila je tu najveća ergela arabera. Imali su 12 čistokrvnih grla za priplod. Radila je 15 godina i prestala je kada je bila u punom uzmahu 1910.
Prema zabeleženim svedočanstvima potomaka biroša, Leopold je bio dugogodišnji student koji je voleo kocku i lagodan život u Beču. Za kockarskim je stolom, navodno, upoznao mnoge uticajne ljude što mu je bilo od koristi prilikom razvoja ergele. Naime, od 1895. na Višnjevcima uzgoj svinja zamenjen je ergelom. Za kratko vreme, Fajfer je dosegao, priča se, evropske vrhove u razvoju arabera. Međutim, navodno zbog učestale pojave slepoće grla, ergelu je najpre preselio u Mađarsku, a potom je najkvalitetnija grla ukrcao u brod u Rijeci s namerom da ih preseli u Brazil. Nažalost, brod je potobnuo, a sa njim cela ergela.
Slike detinjstva
Pustara Višnjevci bila je za Savetu Kovačević mesto gde je znala rado da provodi vreme. Na njoj se aktivno živelo do osamdesetih godina. „Vrlo dobro pamtim ukrasno drveće, aleju jablanova kroz koju se išlo do imanja, vinograde i bunar u njemu, šimšir”, kaže nam Cica Kovačević. „Lepo se živelo ovde. Sećam se velike furune za pečenje hleba, u takozvanoj kancelariji i zidanog šporeta, petrolejke uz koju su stariji pričali priče. Deda i baba su znali kada prolazi voz koliko je sati, a po tome kako tutnji da li će biti lepo vreme ili će pasti kiša. Zimi se krunio kukuruz, a tata je nas decu iz Radinaca u saonicama koje su vukli konji vozio do pustare... Deda je imao lepe konje, fijaker, vršilicu, traktor marke čalmers s tri čelična točka...
Kaže se da je, iako tek zakupac pustare, Leopold Fajfer naručio projekat kod Hermana Bolea 1903. i podigao dvorac koji je nadživeo obe porodice - Odeskalki i Fajfer i nemo svedoči o davno prošlim vremenima.
- Leopold je dao da se sagradi dvorac, koji ima 14 prostorija, 10 odžaka, masivna izrezbarena hrastova vrata... Sećam se kada su pre koju godinu zaposleni iz Zavoda za zaštitu spomenika pregledali objekat, izmerili da su sobe visoke 403 centimetra. Imao je agregat i struju, čak i železničku prugu do Vognja. Često sam boravila u dvorcu kao dete. Fascinirala me je plesna dvorana; možda ona to nije bila, ali mene je podsećala na to, sa plafonom u entarziji, parketom koji je daleko kvalitetniji od današnjeg... U doba mog detinjstva bilo je tu još autentičnog nameštaja, kao što su lampe - lusteri od kovanog gvožđa. Građena je zgrada kvalitetno da i sada, posle toliko godina neodržavanja opstaje - priseća se Cica Kovačević.
Nakon odlaska Fajferovih s ovih prostora polovina imanja na pustari prelazi u ruke Cicinog pradede. Njen pradeda Milovan Kovačević, sa svojom majkom Latinkom, suprugom Sarom i četvoro dece – Draginjom, Milom, Angelinom i Danilom doseljava se u naše krajeve iz sela Vemen, između Mohača i Pečuja u današnjoj Mađarskoj, jer, kako je prirač, „nije želeo da mu deca uče nemački” - pošto je mesto bilo nemačko.
Milovan je kupio u vreme ekonomske krize, 1927. godine, pola dvora i 50 jutara zemlje uz pomoć kredita. Druga polovina po rečima, Savete Kovačević, pripala je osmorici optanata – solunaca, koji nisu uspevali da nađu zajednički jezik i vremenom su dvojica šogora, rumskih trgovaca Mile Bajić i Mita Jarić, otkupili njihov deo 1945. godine.
- Moji preci su kupili imanje preko Zagrebačke banke, a kako je bilo na njemu bilo puno pomoćnih prostorija, rušili su te zgrade, prodavali garđevinski materijali i tako otplatili kredit. Za vreme seljačke radne zadruge posle Drugog svetskog rata oduzeto im je kompletno imanje i proterani su svi odavde, a po sobama su čuvane ovce. Sedam godina su vodili sudski spor sa državom i dobili su ga. Vraćeno im je imanje 1952. godine, ali bez dinara nadoknade. Danas su vlasnici polovine koju je kupio pradeda, moja braća od strica. Drugi deo pripada potomcima one dvojice trgovaca.
Ipak, niko od njih nije u prilici da održava tako impozantan objekat, pa je on danas - na prodaju!